Dva oka u jednoj glavi ludila

Sve se glasnije današnja Srbija upoređuje s (pred)nacističkom Njemačkom.

Javnost je jučer imala priliku pratiti još jedan “spektakl” koji se može upriličiti samo u današnjoj Srbiji.

Lider jedne minorne opozicione stranke, Vuk Jeremić, prihvatio je izazov predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Predsjednik Srbije je, naime, tokom press konferencije, p(r)ozvao Jeremića i još nekoliko likova da se potuku.

Jeremić i likovi su to prihvatili.

Došli su u zgradu Predsjedništva Srbije i izazivali predsjednika da se biju.

Predsjednik – na kraju – nije izašao da se tuče s oponentima.

Piše Sead Numanović, politicki.ba

U međuvremenu, dvije strane u priči razmijenile su seriju rečenica. Sadržaja se ne bi postidjeli ni najgrđi akteri neke kafanske pijanke&tuče.

Sve što se poslije dešavalo, logičan je nastavak zabrinjavajućeg trenda koji svaki dan možemo gledati u Srbiji.

Zašto zabrinjavajućeg?

I Jeremić i Vučić dobro su poznati i našoj, bosanskohercegovačkoj javnosti. Predugo su već na političkoj sceni našeg istočnog susjeda.

I obojica imaju korijene u Bosni i Hercegovini.

Jeremić je promijenio cijeli niz političkih boja.

Od nekog ko je na sjednice organa vlasti Srbije nakon sloma Slobodana Miloševića dolazio s velikom šoljom kafe (glumeći Amerikanca), s upadljivim NATO-logoom na njoj, do ekstremnog desničara.

Vučić, pak, nije ni prestao biti ekstremni desničar, još ekstremniji čak i od Jeremića. Samo se zaogrnuo janjećom kožom.

U vrijeme kada se Jeremić šetkao po institucijama Srbije s svojom NATO-šoljom za kafu, Vučić je donosio gajbe pive svom političkom ocu i uzoru, Vojislavu Šešelju. Kada je ovaj otišao u Hag, Vučić ga je redovno i iscrpno brifirao o aktivnostima u Srpskoj radikalnoj stranci i koristio svaku priliku da ocinka svog drugog političkog oca Tomislava Nikolića.

I to je i danas serijal za srbijansku javnost.

Za javnost BiH, Vučić je onaj što je javno pozivao da se za jednog ubijenog Srbina strelja stotinu muslimana.

I to mu je opozicija.

No, činjenica da je Jeremić došao pred Predsjedništvo Srbije da se bije s šefom države savršeno oslikava političko stanje Srbije.

Stvari su otišle toliko daleko, PARDON! Ludilo je otišlo toliko daleko da su fizički obračuni još jedan od rijetkih preostalih instrumenata sučeljavanja.

Znajući Vučića, neće mu zadugo pasti naum da Jeremića pomene. Posebno u negativnom kontekstu.

Kako i svaki deklarirani siledžija, on je istinska kukavica koja već na povišeni ton povije rep.

Ali će zato Jeremića i slične, nastaviti čerečiti armada Vučićevih podrepnih muha, koju predvodi Aleksandar Vulin i kamarila tabloida.

Ludilo koje se akumulira u Srbiji došlo je u novu fazu – fizičkog koškanja i razmjena povišenih tonova punih pominjanja članova rodbine.

Sve se glasnije današnja Srbija upoređuje s (pred)nacističkom Njemačkom.

Vajmarska republika, kako se zvala Njemačka od 1919. do dolaska Hitlera na vlast, karakterizirana je rastućom frustracijom zbog poraza u Prvom svjetskom ratu, poniženja koje je trpila i ogromnih reparacija koje je plaćala.

Šta se desilo s Njemačkom nakon kraha Vajmarske republike, dobro je poznato.

Jeremić i Vučić se nisu potukli.

Ne znači da neće.

Jeremić je “otvorio sezonu”. Ko će slijedeći zakucati na vrata predsjedniku države da se s njim bije, vidjet ćemo. Kandidata je previše.

Iza tih pompeznih scena, međutim, krije se užasno zlo koje buja, koje hrani srbijansku i srpsku javnost lažima o nepravdama i poniženjima i bilda je.

U jednom će momentu to zlo morati pući.

Hoće li doći do eksplozije, te se četničke horde ponovo pokrenuti van granica Srbije ili implozije u kojoj će se međusobno poklati, ne zna se.

Ali se mora svaki dan znati da je zlo tu i da ga sistemski hrane i vučići i jeremići.