UČESNICI INTERNACIONALNOG FESTIVALA BALKANSKE KULTURE U POSJETI VIJEĆU

Učesnici ovogodišnjeg Internacionalnog festivala balkanske kulture, tradicije i folklora posjetili su danas Bošnjačko nacionalno vijeće i tom prilikom se susreli sa rukovodstvom Vijeća.

Predsjednica Vijeća, dr. Jasmina Curić je gostima poželjela dobrodošlicu, zahvalila se svima koji su podržali organizaciju festivala i izrazila nadu da će učesnici folklornih susreta ponijeti lijepe uspomene iz Sandžaka.

“Mi Bošnjaci smo autohton narod na prostoru Sandžaka, koji svojom historijom, kulturom,  svojim maternjim jezikom, pismom, tradicijom, religijom, običajima, i svim drugim našim posebnostima oblikujemo naš bošnjački nacionalni identitet –  dajemo svoj doprinos bogatstvu različitosti Sandžaka i države u kojoj živimo. Manifestacije slične ovom festivalu doprinose međusobnom upoznavanju različitih kultura i tradicija, ali predstavljaju i odlično mjesto za predstavljanje bošnjačke kulture“ – naglasila je predsjednica Curić.

Potpredsjednik Vijeća zadužen za kulturu, dr. Fuad Baćićanin je istakao zadovoljstvo što su Novi Pazar i Sandžak ponovo postali mjesto susreta balkanskih kultura i tradicija i izrazio nadu da će se slične manifestacije organizovati i u budućnosti.

Internacionalni festival balkanske kulture, tradicije i folklora okuplja kulturno-umjetnička društva iz Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Turske, a učesnici festivala sa svojim izvedbama predstavili su se publici u Sjenici, Tutinu i Novom Pazaru.

Obavljen prvi džuma-namaz nakon restauracije sjeničke Sultan Valide džamije

Obavljen prvi džuma-namaz nakon restauracije sjeničke Sultan Valide džamije

Uz prisustvo velikog broja vjernika u sjeničkoj Sultan Valide džamiji danas je klanjan prvi džuma-namaz nakon rekonstrukcije te džamije uz pomoć Turske agencije za razvoj i koordinaciju (TIKA), javlja Anadolu Agency (AA).

Džamija još nje zvanično otvorena za posjete već je za potrebe vjernika omogućeno da se u njoj obavljaju redovni namazi.

Vjernici ističu da su presrećni zbog toga, jer kako kažu, imaju restauriranu džamiju u potpunosti onako kako se baštini na tom području u posljednjih pet vijekova.

Govoreći o značaju džamija u životu muslimana imam Sultan Valide džamije Hazir ef. Dacić je podsjetio da one imaju ključnu ulogu u odgoju, obrazovanju i izgradnji ličnosti muslimana.

“Alahove džamije izgrađuju oni koji njega i onaj svijet vjeruju i koji se nikoga ne boje”, podsjetio je Dacić na kur’anski ajet ukazavši da džamije imaju ulogu na razvoj prosperitetne omladine i zdrave zajednice.  On je istakao da je Sultan Valide džamija impresivan i najveći objekat te vrste u okruženju, vakuf majke sultana Abdulaziza, supruge Mahmuda II.

Aćif Mahmutović (72), Sjeničak koji od svoje devete godine redovno obavlja namaze u Sultan Valide džamiji kaže da sretan što je džamija popriila ljepši izgled.  “Duša mi je ispunjena. Zahvaljujem se sa sveg srca što su nam podarili ovako lijepu džamiju. Neka Allah dž.š. nagradi svakog ko je ovo uradio, bogatstvo je vjerovanje u Boga”, poručio je Mahmutović.

Arheolog i poznavalac islamske kulture i umjetnosti iz Sjenice Mustafa Baltić je ističući zadovoljstvo što je već okončana restauracija sjeničke najpoznatije džamije je istakao da je njoj vraćena autentičnost u punom sjaju.

“Džamija je vraćena onoj ideji i onom duhu koji je nju i sagradio. TIKA je prema onom koji je i sagradio džamiju ispunila svoj hak (pravo). Kroz radove koji su izvedeni na vraćanju njenog osnovnog izgleda, u punom sjaju se vidi njena orignalnost. Uz skromne šare i kaligrafiju džamiji je vraćeno dostojanstvo koje joj pripada. Ona se sada s pravo može uvrstiti u grupu saladin džamija, onih koje su gradili najviši u društvu”, ocjenio je Baltić.

Džamija Pertevnihal Valide sultanije, poznata kao džamija “Sultanija Valida”, jedan je od dragulja Sjenice. Sagrađena je sredinom 19. vijeka kao zadužbina majke turskog 32. sultana i 111. islamskog halife Abdulaziza. Pored one u Sarajevu, ima status „carska“ ili „careva“, jer ju je gradila sultanova porodica specifična je i jedinstvena u graditeljskom smislu, jer ima kube (kupolu) bez stubova čiji je prečnik oko 15 metara.

Turska agencija za razvoj i koodrinaciju (TIKA) je u aprilu otopčela restauraciju Sultan valide džamije. Zbog potrebe vjernika omogućena je njena upotreba za vjersku službu.

Očekuje se da će njeno svečano otvoranje biti u septembru ove godine, te da će za sve za sve posjetioce ponovo biti, kulturna i turstička atrakcija.

 

/Agencija Anadolia, Medin Halilović/

SRAMNA KVAZI-PROMOCIJA I UNIŠTAVANJE VRIJEDNOG PROJEKTA BNV

SRAMNA KVAZI-PROMOCIJA I UNIŠTAVANJE VRIJEDNOG PROJEKTA BNV

Kao kakav sablasni duh prošlosti, Esad Džudžević i nakon smjene sa mjesta predsjednika BNV, ipak uspijeva donekle nanositi štetu općim bošnjačkim interesima, u smislu srozavanja nužnog nivoa i na svoje uske lične interese, a i na svoje siromašne intelektualne, provincijalističke domete, što je i inače odlika aktivnosti tog bivšeg političara.

Naime, jedan jako bitan projekat za kulturološko bošnjačko biće, Rječnik onomastičkih pojmova, rahmetli Alije Džogovića, umjesto dostojne promocije je nedopustivo  marginaliziran  i to u svakom smislu te riječi. Održana “promocija” Rječnika u Gradskoj biblioteci u Novom Pazaru, gdje skupa i sa promoterima i fotografima za facebook nije bilo više od petnaest prisutnih, nije ono što ovaj Rječnik i zaslužuje.

Podsjećamo, izdvanje Rječnika je u potpunosti finansirano i podržano od strane Bošnjačkog nacionalnog vijeća, pa su makar prostorije Glavnog ureda bile adekvatnije, ako ne i neki veći prostor, poput Kulturnog centra u Novom Pazaru. Mogao se Džudžević fotografisati i tu, bolja mu je i perspektiva, a svakako da bi u okviru BNV (i krovne organizacije i najupsješnije službe u Bošnjaka, sada i oslobođene od tereta) i organizacija bila uspješnija. Zbog opće koristi.

U svom sujetnom srljanju, težeći da distancira BNV jer nije uspio da ga privatizira, Džudžević je jedno ovakvo djelo dakle i distancirao od javnosti, od Bošnjaka, od onog nivoa koji rahmetli Alijinom Rječniku zaista i pripada.

Zaista je i svojevrsna tragikomedija i kontradikcija, da se jedna osoba koja je pravila onakve avanture sa ličnim imenima i prezimenima, uopće i pojavi na nekom skupu gdje se spominje riječ onomastika? Sa stanovišta upravo onomastike kao nauke, raniji Džudževićev/Džudžov avanturizam je nedopustiv…

Također, postavlja se i pitanje rada Gradske biblioteke?! Još je 2014. njena trenutna uprava pravila zabune u javnosti i politizirala i to zajedno sa Džudževićem tadašnji skandal sa karikaturama, pa je nakon ove karikaturalne promocije krajnje vrijeme da se kod nadležnih u Gradskoj upravi preispitaju potezi i namjere.

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikad napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda

Pored toga što je to era u kojoj su se dogodila dva globalna i na desetine drugih ratova širom Planete, dvadeseto stoljeće bilo je i vrijeme snažnog razvoja privrede, nauke, umjetnosti, kulture. Bilo je to doba kada su evropski, pa tako i balkanski narodi definirali svoje mjesto u društveno-historijskom i kulturološkom kontekstu. Tada su nastajale, ili se definitivno potvrđivale nacionalne institucije koje su vodile brigu o vlastitim vrijednostima. Svaka izraslija društvena ili nacionalna zajednica afirmirala je svoje političke i ekonomske interese i pisala historiju, objašnjavajući svoju ulogu u burnim proteklim zbivanjima.

Bošnjaci su u tim tokovima uglavnom bili pasivni posmatrači. Sve do posljednje decenije prošlog stoljeća bili su potpuno inferiorni kao narod. Bez obzira na to što su u svojim redovima imali snažne političke ličnosti, vrhunske pisce i naučnike, pozicija Bošnjaka, pa tako i učenje o njima samima, bili su diktirani izvana. “Istina” o Bosni i njenom narodu kreirana je uglavnom u Beogradu, i to u onim političkim i naučnim krugovima koji Bosni nisu bili naklonjeni.

Upravo zato ima mnogo praznina u našem znanju o nama samima, individualnom, ali i onom institucionalnom. O vlastitoj historiji, njenim znamenitim akterima i najznačajnijim povijesnim događajima, koji su direktno utjecali na narod u cjelini, znamo ili nedopustivo malo ili potpuno pogrešno. Oni koji su odrastali i obrazovali se u drugoj polovini prošlog stoljeća sistemski su bili uskraćeni za istinu. U školama se nije moglo učiti, naprimjer, o bošnjačkim vitezovima koji su puna tri mjeseca 1878. godine pružali otpor superiornoj austrougarskoj vojsci, niti je uopće bilo mjesta za historijske gromade poput Hadži Loje, muftije Šemsekadića, Ali-bega Firdusa, Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića, Halida Kajtaza, Husage Čišića i mnogih drugih. U nastavi književnosti nije se moglo naći prostora za autora prvog bošnjačkog romana Edhema Mulabdića, niti za Ahmeda Muradbegovića ili Osmana Nuri Hadžića, a klasici poput Ljubušaka ili Bašagića samo su usput spominjani ili je kratko i površno dotaknuto njihovo djelo. Valjda da se ostavi više prostora za Njegoša, Karadžića i Radičevića.

Generacije koje su se školovale sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koje su danas u punoj životnoj i intelektualnoj zrelosti u okviru svog formalnog obrazovanja, nisu mogle čuti za Potur Šahidiju, tursko-bosanski rječnik iz 17. stoljeća, niti za časopise poput Bošnjaka ili Behara, koji su u društvenom, političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili neizbrisiv trag. Mnogi su historijski događaji prikriveni, a neki iskrivljeni ili potpuno lažno predstavljeni. Beogradske i zagrebačke akademije i matice servirale su Bosni i Bošnjacima svoje interpretacije društvene i kulturne prošlosti, a koje sa stvarnošću često nisu imale ništa zajedničko. Školskim udžbenicima neprikosnoveno su dominirali hajduci, vojvode i siledžije, čak i oni koji su “slavu” stjecali čineći najsurovije zločine prema Bosni i Bošnjacima.

Rađeno je to s očiglednim ciljem da se bošnjački narod kao takav negira, da mu se nametne samoponiženje, da se odvoji od vlastite prošlosti, tradicije, kulture, jezika i, na koncu, od identiteta.

Krajem osamdesetih, a posebno nakon vraćanja svog historijskog imena, doduše postepeno, sporo i dugotrajno, Bošnjaci otklanjaju jednu po jednu dilemu, nedoumicu o sebi samima, pronalazeći mjesto koje im u porodici evropskih naroda i kultura oduvijek pripadalo. Ogromnu ulogu u tom mukotrpnom procesu popunjavanja bošnjačkih praznina ima, a vjerujemo da će u budućnosti još više imati, historijski roman Halida Kadrića, imena koje u sebi nosi duboko i snažno simboličko značenje – Dugo svitanje.

Ovo književno djelo prvi je put objavljeno u Sarajevu 2010. godine, a nedavno je iz štampe izašlo njegovo treće izdanje. Riječ je o kapitalnom, kolosalnom djelu kakvo ranije nismo imali. Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikada napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda. Zapravo, roman predstavlja nesvakidašnju literarnu hroniku cijelog naroda i njegove zemlje ili, kako to reče akademik Ferid Muhić, “svojevrsnu i nenadmašnu enciklopediju o Bosni i Bošnjacima (…)” jer “predočava Bosnu i Hercegovinu istinitije i tačnije, a Bošnjake tumači bolje i autentičnije nego sve što je do sada o zemlji napisano…”

Sve ono što nismo imali priliku čitati o nama, kod Kadrića ćemo naći, provjereno i dokumentirano. Kroz Dugo svitanje čitalac će mnogo bolje razumjeti lutanja i nesnalaženja Bošnjaka, njihovu tešku i tragičnu sudbinu, kao i odnos susjeda prema njima, od uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini do danas. Naučit će mnogo o poniženjima i stradanjima kroz koja je bošnjački narod prolazio, posebno u vrijeme srpskohrvatske kraljevine, a iznenadit će se kada vidi koliko je i tada u njima bilo ponosa i dostojanstva. U isto vrijeme, posvećeni čitalac osvjedočit će se u ciklično ponavljanje historije na našim prostorima.

Nakon Dugog svitanja, Kadrić je napisao i četverotomnu literarnu hroniku 19. stoljeća pod nazivom Kobno raspuće. Prema ocjenama književne kritike, književnih teoretičara i historičara, ovi historijski megaromani u svom žanru dosegli su najviši estetski i kulturološki domet ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti nego i mnogo šire. Za Dugo svitanje akademik Nedžad Ibrišimović napisao je da je to “haljinka, to su haljine, to je odjeća, odjeća duše svakog Bošnjaka i Bošnjakinje, i onaj ko ne pročita ovaj roman cio život će hodati go, na svoju i tuđu sramotu”.

Istina je da je Kadrić dobitnik plakete “Bosanski stećak” i da je ove godine predložen za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, ali njegovi historijski romani nisu do sada dobili pažnju javnosti ni izbliza onoliko koliko to zaslužuju, vjerovatno zato što mnogi koji bi im trebali otvoriti prostor u javnosti ova djela nisu ni pročitali, jedni zbog njihove obimnosti, a drugi iz straha da ona u sebi nose neoborive argumente razbijanja mnogih predrasuda koje su decenijama važile kao neupitne istine. Srećom, sama činjenica da Dugo svitanje doživljava svoje treće izdanje ukazuje na to da se pozitivni procesi afirmacije istine i kulturnih vrijednosti ne mogu zaustaviti.

Sarajevska promocija održana je 13. juna u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, nakon koje će uslijediti predstavljanje širom Bosne i Hercegovine i Evrope.

(Elvir Resić, STAV / Foto BHRT)