DEMANTI NA KVAZI-NAUČNO NEGIRANJE ALBANSKE AUTOHTONOSTI

Demanti na još jedan pokušaj stranice bosnjackidnk.com negiranja etničkog identiteta i porijekla naroda u Sandžaku. Negiranje činjenica vezano za jedno od najvećih i najbrojnijih albanskih plemena Keljmendi (Klimenti).

– Autor je Skender Hasangjekaj historičar iz Plava. Njegovo pismo prenosimo u cjelosti.

Prije ulaska u napomenutu temu, u analizu laži i poluistina koje su svojevoljno iznijete u nepotpisanom tekstu sa sajta dnk.com, treba napomenuti da se Keljmendi prvi put pominju u Srednjem vijeku kao albansko pleme, a ne u doba Ilirije, što se namjerno preskače po poznatoj srpskoj taktici “istorija skakavaca”.

Dakle, u njihovom tekstu se namjerno preskače do prahistorije kada o Keljemendima nije bilo riječi, te se ističe ilirsko ali ne i njihovo albansko porijeklo. Zapravo, ne postoje nikakvi historijski podaci koji pominju Keljmende u doba Ilirije, odnosno Ilirskih Principata, kraljevine itd.,

Sasvim jasno, Keljmendi (Klimenti) su nastali kao albansko pleme i to više od hiljadu godina nakon nestanka Ilirije.

Naravno, pripadnici ovog plemena koji se danas ne izjašnjavaju Albancima, asimilirani su od strane drugih, slavenskih naroda, tokom povijesti.

Što se tiče Keljmenda u Sandžaku, oni skoro pa listom svi, sa ponosom ističu svoje albansko porijeklo, a uostalom, niti jedan jedini izvor ih iz prošlosti ih i ne smatra pripadnicima bilo kojeg drugog etnosa osim albanskog.

Pokušaj igranja sa naučnim dokazima o halpogrupama (genetici)  je pokusaj zbunjivanja, sa prikrivanjem u naučnih metoda u genetici. U tekstu se prikazuju proizvoljne karte i dajuz proizvoljni zaključci.

Pouzdano se u nauci utvrđeno da su Keljmeni pripadnici E-V13, koji je rasprostranjen u ddanašnjim albanskim predjelima i u velikoj mjeri u Sandžaku, dok je u ostalim predjelima ova genetska oznaka Balkana skoro neprimjetna. Formulacije koje se javljaju u naslovima, poput “Klimenti Bošnjaci” , “Klimenti Hrvati, Klimenti srbi”, “Klimenti Albanci”, “Klimenti Turci” i dr. velika su podvala. U skladu sa naučnom terminologijom, ispravnije bi bilo: “Bošnjaci albanskog (klimentskog) porijekla”, “Hrvati albanskog(klimentskog) porijekla”, Turci albanskog (klimentskog) porijekla” i slično. Ovakvo igranje riječima i naslovima je zlonamjerna taktika izučena u udbaškim školama , e da bi se izazvao dojam suprotnog značenja. Tokom cijele povijesti, od njihovog nastanka kao plemena se u svim dokumentima imenuju kao Albanci, pa i danas se preko 90% tog plemena i dalje tako izjašnjava, onda ovakvi naslovi zaista ne odgovaraju istini.

Još jedna podlost koja se provlači kroz tekst sajta bosnjackidnk.com je pokušaj predstavljanja Klimenta kao plemena koje se kretalo po albanskim prostorima, ubijalo i pljačkalo druge, a očito u cilju izazivanja averzije. Tu averziju treba izazvati i kod samih potomaka, da bi se odvratili od sjećanja na svoje porijeklo, a što je politika koju je uvijek koristila Srbija i njene službe.

U tekstu je uočljiv šovinistički prikaz događaja iz perioda osmansko-austrijskih ratova, kao međuvjerski rat pripadnika ovog plemena, iako ne postoje nikakvi povijesni dokumenti koji bi potvrdili bilo kakav međuvjerski sukob tokom historije.

Bilo je slučajeva u povijesti da se Albanci, prema tome i Keljmendi, nađu u savezu ili okviru Austro-ugarske vojske, svakako i u okviru Osmanske, i to u vrijeme kada su se ove dvije imperije sukobljavale, ali je apsolutna izmiđljotina da su oni vodili međuvjerske ratove u smislu da su Keljmendi islamske vjere napadali sela Keljmenda katoličke vjere. Naprotiv, Albanci u Osmanskoj vojsci su, itekako je ostalo zabilježeno, štitili su Albance bez obzira kojoj vjeroispovjesti pripadali, štaviše, nerijetko su stajali u zaštitu i nealbanskim pripadnicima.

Treći cilj naručenog teksta je perfidno poistovjećivanje etničkog sa vjerskim. To je stara srpska taktika, utemeljena na kvazi-nauci, kojom su na taj način svi ortodoksni kršćani asimilirani u Srbe krajem 19. i početkom 20. vijeka. Također, ovdje je cilj nametnuti kod Sandžaklija averziju kroz vjerska osjećanja u smislu isticanja “da se nerado sjećaju predaka koji su bili katolici”

Njihovi preci su bili Albanci, a vjere su im razlicite i tokom historijskih perioda su se mijenjale. Već 7-8 generacija u Sandzaku, (a po nekimrelevantnim historičarima i više), preci Keljmendaca su Albanci Islamske vjere, jos od 18. vijeka, pa ih čak i srpski autor Cvijić naziva “Arbanasima muslimanima, pa je prema tome i uzaludna ideja da takvim metodama pokušava stvoriti neku vjersku averziju prema precima.

Četvrti pokušaj da se za Keljmendima zanegira albanska autentičnost također je kroz jezičku prizmu. Njima je naime bio poznat i slavenski jezik osim domaćeg albanskog. U tekstu se nepotpisani autor poziva na jedan izvor koji opisuje Albance, Kelmendence koji su bili u kontaktu sa Dalmatincima, gdje kaže da su znali i maternji albanski  i dalmatinski jezik. Ovaj zlonamjerni pokusaj  da se kroz tu prizmu predstave kao višejezičko i višenacionalni pleme. Zapravo je činjenca da Keljmendi nisu znali salvenske jezike osim nekih rubnih djelova, a koji kasnije padaju i pod okupaciju novonastalih država.

Što se tiče dokumenata u kojima se spominje albanska autentičnost plemena Keljmendi, mogu se ovdje navesti neki od kojih se većina može naći u skupljenoj literaturi i izvora o Keljmendu i Keljmendcima, u knjizi “Posebnosti Kelmendske kraine“ (“Veçoritë e Krahinës së Kelmendit“) izdatoj od Organizacije Horizonti:

U Germanskoj Enciklopediji štampanoj u Altenburgu 1824. godine, koja je ovom plemenu posvetila 22 redova , između ostalog piše: “Keljmendi (Clementi) su Arnauti (Albanci) porijeklom od starih Ilirskih Plemena

Poznati albanolog Giussepe Valentini od mnogih verzija za najpouzdaniju smatra da ovo pleme potice od albanskog brdskog Plemena Kuçi, a oni (Kuçi) potiču od Beriše. Iz dokumenta koga nalazimo 1242. godine, a kao dobro organizovano samostalno pleme ga nalazimo u dokumentima 1479. godine“

Prema relaciji Providura Marina Bolicia “proces teritorialne reorganizacije Kelmendaca, kao i Plemena Hoti, Kuçi , Piperi itd., desava se krajem XVI vijeka, i tada je vec organizirana bazicna teritorija plemena Keljmendi.“

Jedna od najvažnijih informacija historijskih dokumenata o Keljmendima nam dolazi od biskupa Franga Bardhia, koji je u relaciji poslatoj “Svetoj Stolici” 1638. napisao: “ Kelmendci žive po brdovitim predjelima veoma velikih planina, imaju jaka pozicioniranja na granicama Albanije sa Bosnom. Oni su po etničkoj pripadnosti Albanci, govore albanski, obuhvaćeni su u okvirima granica Albanije…“

Prema dokumentima iz 1671. “ovaj fis ( pleme) je podijeljen u tri bratstva: Seljce, Vuklji i Nikçi, dok se 1688. spominju i sa četvrtim bratom Bogë

Prema pisanju u njegovim memoarima sa nazivom “Momorie sull’Albania” poslate Caru Leopoldu Prvom, Habsburškom, vojvoda Luigi Ferdinando Marsigli kaze: “ćak i Peja ( Peć) je mjesto (lokacija) Albanaca Keljmendaca“ (loco degli Albanesi Climenti) .

Prema profesoru, doktoru Pellumb Xhufi-u, Osmanski je defter iz 1485. godine prvi koji pominje “Kelmendsku Nahiju” sa selima Selçishte, Spajë i Muri-q, kao i nahiju Plava i selo Gusinje“

Prema pisanjima Barskog ( Antivari) nadbiskupa Zmajevića , oko 1700 godine, Keljmendi imaju pod svojom jurisdikcijom Plav i Gusinje, kotlinu koju koriste za zimovanje zbog boljih životnih uslova.

Fra Antonio Spaleto , 1669. nam javlja da (u to vrijeme) Plav i Gusinje pripadaju Keljmendima koji su (u to vrijeme) katoličke vjere, zajedno sa selima Selce, Speas i Nikç, u ovom zadnjem selu ima samo 4 familije islamske vjere “

Prema autoru, barskom nadbiskupu Zmajeviću posle povlačenja Habzburške vojske Turci osvajaju dolinu Guci (Gusinje) gdje su podigli jednu tvrđavu i zatvorili tako glavne puteve za izlaz Keljmendincima i kaznivši ih opsadom odnosno glađu. Kao posljedica toga posle potpisanog primirja u Karlovcu dogovoreno je da se najveći dio Kelmendaca premjesti u Pistera (Pešter), blizu Jeni Bazara (Novog Pazara) gdje će sada biti pod kontrolom turskih vlasti. Tako su iseljeni Bajraci bratstva Vukli, Nikshi (Nikçi) i Boge, dakle ukupno 251 kuća sa preko 2000 članova. Tada u gornjen brdovitom Keljmendu ostaje bratstvo Selca sa 90 kuca i sa oko 800 članova.

Možemo predočiti jos bezbroj historijskih dokumenata i svi izvori navode Kelmende kao albansko pleme, što i jeste. Da se ne zamara čitaoc, istaknuti su samo neki koji potpuno jasno svi ukazuju da su svi potomci Keljmenda ustvari i albanskog porijekla, bez obzira kako se sada izjašnjavali i uz svo uvažavanje prava pojedinca na izjašnjavanje.

Sasvim je jasno da kvazi-naučni sajt bosnjackidnk.com negira jasne činjenicei prezentira iskrivljenu, netačnu i revidiranu historiju, a sve uz šovinistički nastup.

Sandžačko pitanje u centru pažnje međunarodne zajednice i ambasada u Srbiji

Sandžačko pitanje u centru pažnje međunarodne zajednice i ambasada u Srbiji

Nakon zahtjeva legitimnih predstavnika Sandžaka, a koji su pokrenuti inicijativom Bošnjačkog nacionalnog Vijeća za rješavanje statusa Bošnjaka, primjetno je da međunarodni predstavnici pokazuju interesovanje za rješavanje statusa Sandžaka. Svjedoci smo da su u posljednje vrijeme Sandžak posjetili ambasadori Švicarske, Japana, Belgije, Turske, Austrije, Njemačka, Bugarske i brojne druge.

Štaviše i srpski predsjednik, inače predstavnik jednog klaustrofobičnog i šovinističkog miljea, nedavno je na sebi svojstven način primjetio tu činjenicu, pa je i izmislio “uniformisana lica” u također izmišljenoj “raškoj oblasti”, šireći fobiju od razgovora i susreta, nečega najnormalnijeg u međunarodnim odnosima.

Pri integraciji Srbije i Crne Gore za članstvo u Evropsku uniju jedna od tačaka je svakako i Sandžak, zemlja koja se pod srpskom i crnogorskom okupacijom nalazi od 1918. godine. Ovlašćeni predstavnici građana u svojim zahtjevima sada traže rješavanje statusa Sandžaka, a pritom i nude najbolja rješenja u skladu sa domaćim i međunarodnim pravom. 

Kao argumentaciju za ovu inicijativu se navodi historijsko naslijeđe i autohtohnost naroda u Sandžaku, pri čemu se kao model nudi konstitutivnost Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Srba i ravnopravnost svih građana. Nadalje, nerasvjetljavanje zločina počinjenih od devedesetih pa do današnjih dana, svakako dodatno potvrđuju legitimitetsku činjenicu da je Srbija definitivno izgubila pravo da vlada nad Sandžakom.

Na sceni je osim toga i otvorena ekonomska diskriminacija Sandžaka, a što se pokazuje kroz lošu putnu infastrukturu, izostanak, štaviše i zaustavljanje bilo kakvih, pa i stranih investicija. Milioni se svakodnevno “ispumpavaju” iz Sandžaka, a zauzvrat ne dobijamo ništa! Diskriminacija pripadnika manjinskih naroda  u javnom sektoru i disproporcija u odnosu na procenat i broj stanovnika u sandžačkim opštinama, trajna je politika države prema Sandžaku. Postojeća administrativna uprava i regionalizacija Srbije je apsolutno nefunkcionalna, a što po pitanju Sandžaka znači nedobijanje posebne regionalne jedinice sa centrom Novim Pazarom, prirodnim glavnim gradom Sandžaka. Pritom je Sandžak nepravedno podijeljen na regione čiji su centri daleko u svakom pogledu. Na koncu i katastrofalan rad državnih korumpiranih organa inače zaduženih za red, pravdu i pravo, u prvom redu policije, najbolje se pokazuje kroz nagomilana i neriješena ubistva, razne oblike pljačke Sandžaka, korupciju, drogu…

Kao posljedicu ovog haosa imamo ogromnu migraciju građana Sandžaka u zapadne zemlje evropskog kontinenta, pri čemu se mlađe generacije asimiliraju i gube svoj sandžački identitet. Izrazito pozitivan prirodni priraštaj Sandžaklija, koji istina ide u prilog nama, također je i jedan od razloga dodatnog pritiska od strane države. Jedan od vidova umanjivanja efekata toga je stravična kampanja srbizacije u školstvu. 

Sve ovo je prijetnja za potpunim biološkim nestankom sa naše rodne grude! Ovog puta metodama latentnog genocida “bez puške i noža”, a svakako da brojne stavke iz međunarodnih rezolucija i pravnih definicija genocida itekako opisuju faktičko stanje i situaciju u Sandžaku. Također, država Srbija je osuđena za genocid nad Bošnjacima, a danas su i na vlasti i u sigurnosnim i drugim službama brojni učesnici tog zločina. Neprestano sa srpskih medija, pa i od strane najviših državnih predstavnika, štaviše dolaze i prijetnje novim pohodima “i sa puškom i sa nožem”. 

Ovo su sve razlozi za ogromno nezadovoljstvo Sandžaklija i zato se ukazala potreba za rješavanje Statusa Sandžaka, potreba za opstanak naroda na ovom prostoru. Međunarodna pomoć i interesovanje je svakako dobar nagovještaj, a Sandžak je i inače tradicionalno opredijeljen za suradnju i otvorenost prema svima, pa utoliko i ovi predstavnici međunarodne zajednice i sami nalaze dobre sugovornike. Svakako i Srbija može iz svega toga nešto naučiti, pa je i za nju najbolje i krajnje je vrijeme da uvaži legitimne zahtjeve građana Sandžaka i da se započnu ravnopravni razgovori između Sandžaka i Srbije. 

Zločinci su među nama

Zločinci su među nama

Ministarstvo odbrane Srbije je uz pomoć Aleksandra Vulina i Miroslava Toholja, nakon Sajma knjiga u Beogradu koji je drugi put za redom poslužio kao platforma za državnu promociju osuđenih ratnih zločinaca – u utorak 5. novembra u Domu Vojske Srbije organizovalo još jednu promociju knjige generala Ilije Brankovića „Tuzlanska Kapija režirana tragedija“. Kako se navodi u izveštaju Medija Centra Odbrana, diskutanti na promociji saglasni su sa „tezama iznetim u knjizi, po kojima tog dana na mestu pomenutom u optužnici nije eksplodirala minobacačka granata, već se radi o terorističkom aktu i eksploziji podmetnutog eksploziva, aktiviranog daljinskim upravljačem. Takva tvrdnja u knjizi je, istakli su govornici, dokazana naučnim činjenicama o prirodi eksplozije, ranama povređenih osoba i mestima na kojima su nađena tela poginulih“.

Presudom Suda Bosne i Hercegovine od 12. juna 2009. godine Novak Đukić je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina zbog krivičnog dela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. On je proglašen krivim zato što je 25. maja 1995. godine, kao komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, naredio artiljerijskom vodu koji mu je bio potčinjen, da granatira grad Tuzlu koji je u to vreme Rezolucijom UN broj 824 od 6. maja 1993. godine bio proglašen zaštićenom zonom. Jedan artiljerijski projektil pogodio je uži lokalitet centra grada zvani Kapija, pri čemu je smrtno stradalo 71 lice, uglavnom starosti oko 20 godina, a ranjeno je preko 100 lica. Prosek godina ubijenih bio je 23, a najmlađa žrtva imala je samo dve godine.

U februaru 2014. on je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH, zbog pogrešne primene zakona, ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je u junu 2014. kaznu Đukiću smanjio na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavestio Sud BiH da je osuđeni na lečenju u Srbiji. Poternica BiH za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.

Pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu od februara 2016. godine vodi se postupak za priznanje i izvršenje pravnosnažne krivične presude Suda Bosne i Hercegovine (BiH) protiv Novaka Đukića. Uporedo sa ovim postupkom, tim Đukićeve odbrane u javnosti u Srbiji kontinuirano plasira informacije o njegovoj navodnoj nevinosti. Za negiranje nalaza pravnosnažne presude odbrana se koristi rezultatima opita koji je urađen na poligonu Vojske Srbije u Nikincima kod Rume, gde je u vansudskom postupku i uz prisustvo eksperata angažovanih isključivo od strane Đukića zaključeno da on i VRS nisu krivi za masakr civila u Tuzli.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, postupak je počeo februara 2016, a tokom 2017. nije održana nijedna od četiri zakazane sednice veća jer sudu nije pristupao osuđeni Novak Đukić, pravdajući svoje odsustvo zdravstvenim razlozima, odnosno čestim hospitalizacijama na Vojno medicinskoj akademiji. Tokom 2018. zakazana je samo jedna sednica veća, koja nije održana jer je Novak Đukić opet bio na bolničkom lečenju. Veštačenjem je početkom 2018. utvrđeno da Novak Đukić privremeno nije procesno sposoban i da će se novo veštačenje obaviti nakon godinu dana.

Međutim, Novak Đukić je 4. marta 2019. Večernjim novostima dao izjavu da „njegovo ime zaslužuje da se nađe na tuzlanskom spomeniku“. Ova izjava je samo deo teksta novinara Večernjih novosti Dragana Vujičića „Ekskluzivno: Smrt u Tuzli sejalo sedam islamskih terorista“ u kome se tvrdi da je za smrt 71 osobe na Kapiji odgovorno „sedam islamskih terorista“. Podsetimo da je Radio televizija Republike Srpske (RTRS) koja je prenela ovaj tekst kažnjena od strane Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) sa 12.000 konvertibilnih maraka. RAK je utvrdio da je došlo do kršenja „pravičnosti i nepristrasnosti“ i „zaštite privatnosti“ regulisanih Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, kako se navodi u rešenju o izricanju sankcije zbog priloga u kome je citiran tekst beogradskih Večernjih novosti u kome se tvrdi kako na Kapiji nije eksplodirala granata već je bio podmetnut eksploziv. U prilogu RTRS koji je emitovan u maju ove godine takođe se tvrdilo da je Novak Đukić, ratni komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske (VRS), nevin.

Na kritiku upućenu Ministarstvu odbrane od strane Dunje Mijatović, komesarke Saveta Evrope za ljudska prava, zbog organizacije promocije knjige kojom se negira zločin na tuzlanskoj Kapiji, Ministarstvo odbrane je odgovorilo uvredama na račun Dunje Mijatović i Emira Suljagića. Takođe, u odgovoru Ministarstva odbrane pod naslovom „U Srbiji se knjige ne zabranjuju“ upotrebljen je govor mržnje prema pripadnicima bošnjačkog i albanskog naroda koji je poslužio za dodatnu relativizaciju zločina na tuzlanskoj Kapiji, koja uvek ide uporedo sa sakralizacijom kolektivne srpske žrtve (Srbi su mnogo puta bili i još uvek jesu žrtve dvostrukih standarda i često im se i sudilo i sudi za tuđe zločine).

Iako procesno „nesposoban“ da stane pred pravosudne organe BiH i Srbije, Đukić je bio prisutan na promociji knjige u Domu Vojske.

Sandro Kalesić, najmlađa žrtva zločina na Kapiji, imao je nepune tri godine kada je ubijen gelerom od granate 25. maja 1995. godine, što je ujedno bila i godišnjica braka njegovih roditelja. O njegovoj smrti, Dino Kalesić, Sandrov otac, rekao je:

„Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.“

Sandro i ja smo skoro vršnjaci, a da nije bilo zločina na Kapiji možda bi nekad stigli i da se upoznamo. Ovako, naš „susret“ se desi svake godine kada se njegovo ime pročita 25. maja na komemoraciji u Tuzli, na koju dolaze sve mlađe generacije aktivistkinja i aktivista Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije i BiH.

Sveobuhvatna odbrana države Srbije od toga da se Đukić ne procesuira do kraja, samo je još jedan u nizu primera slavljenja ratnih zločinaca, što je šire gledano samo deo politike dehumanizacije žrtava ratnih zločina koju je ministar Vulin imenovao godinama „tihog ponosa“. Iza priče o Đukiću stoji nehaj za patnje i bol porodica koje su izgubile svoju decu, simbolično na Dan mladosti, jugoslovenski praznik. Ovoga puta dehumanizacija žrtava zločina na Kapiji odjeknula je glasnije nego inače i to u državnoj instituciji, koja je u međuvremenu stigla da postavi ploču general majoru Mladenu Bratiću koji je predvodio Novosadski korpus JNA u razaranju Vukovara i bio blizak sa Željkom Ražnatovićem Arkanom.

U Srbiji koja živi radikalsku renesansu nema odmora za nacionalistički militarni monopol nad sećanjem na ratove devedesetih. Sve dok država Srbija nekrofilski slavi pogibiju vojnika sa Košara, Sandro Kalesić može biti samo islamski bombaš samoubica, a Novak Đukić tragični junak.

Autor Marko Milosavljević je programski koordinator Inicijative mladih za ljudska prava.

Peščanik.net, 09.11.2019.

U SARAJEVU PREDSTAVLJENA KNJIGA “BOSNA: OSVRT IZ ALBANIJE”

U SARAJEVU PREDSTAVLJENA KNJIGA “BOSNA: OSVRT IZ ALBANIJE”

U prostorijama Balkanskog centra za analizu i studije u Sarajevu protekle sedmice upriličena je promocija knjige Bosna: Osvrt iz Tirane magistra diplomatije Šabana Muratija koji je već pedeset godina dio balkanske diplomatske i novinarske scene.

O knjizi je pored moderatora Anesa Džunuzovića, govorio Edhem Bičakčić (raniji premijer Federacije BiH) i sam autor.

Muratija u Albaniji nazivaju „Veliki majstor“ diplomatjie, a u svojoj karijeri obnašao je funkciju ambasadora u Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Islandu i Makedoniji. Radio je u Ministarstvu vanjskih poslova kao glasnogovornik i vodio je diplomatsku akademiju.

Njegova knjiga je dvojezična publikacija u kojoj je sabrano trideset i osam tekstova pisanih između 2003. i 2018. godine, a koji nam nude jednu drugačiju percepciju ne samo Bosne, nego i Balkana,  Evrope i Bliskog istoka u zadnjih trideset godina.

Riječ je o kolumnama i analizama koje je autor kontinuirano objavljivao u medijima kao reakciju na društveno-politička zbivanja u regionu, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

Albanija je bila dugo najizolovanija država Evrope. Upravo iz takvih okolnosti knjiga nam daje kritički osvrt na balkansku zbilju, međusobne odnose naroda i država, te kritiku stanja u Albaniji i odnosa njihove vlasti prema susjednim državama.

Autor, između ostalog u knjizi piše da je BiH najkrhkija država na Balkanu sa najvećim potencijalom izbijanja međuetničkih konflikata, a svako izbijanje konflikata imalo bi nesagledive posljedice na cijelu regiju.

Začarani balkanski krug

Predstavljanje ove knjige dolazi u vremenu vrlo složenih političkih odnosa na Balkanu.

Kroz čitanje ove knjige imamo priliku da se prisjetimo drugačijeg izdanja pojedinih političara i stranaka koji danas vode potpuno suprotnu politiku. To se na najbolji način vidi kroz teksove Muratia u kojima analizira stavove stranaka iz bh. entiteta Republika srpska.

Sa druge strane postoje ciklusi koji se ponavljaju, a koje ne možemo prepoznati ako u analizu ne uzmemo duži vremenski period. Pitanje odnosa Evropske unije prema Balkanu, odnosno njene greške u odnosu prema Bosni i Hercegovini vidimo ponovljenim kroz zaustavljanje evropskog puta Albanije i S. Makedonije.

Autor knjige vrlo detaljno analizira tematiku odnosa zapadnog Balkana sa EU, Rusijom i Turskom. On je izričito protiv ulaska država regije „u paketu“ u EU jer takva praksa nije ranije primjenjena.

Također, autor analizira nedostatke ideje „Balkanskog šengena“  jer, prema njemu, takvi procesi doprinose regionalnoj neravnopravnosti i udaljuju države Balkana od članstva u EU.

Ovo mišljenje dijeli i pobjednik izbora na Kosovu Albin Kurti koji je ideju „Balkanskog šengena“ nazvao četvrtom Jugoslavijom.

Termin „Zapadni Balkan“ je produkt francuske politike i želje za obnovom Jugoslavije. Francuska je uložila najviše truda da se u Zagrebu 2000. godine održi samit EU-a sa “zemljama zapadnog Balkana”, kao prvi samit izvan granica EU. Cilj samita je bio obnavljanje regionalne integracije kroz zajednički ulazak u EU, što je Hrvatska uspjela izbjeći. Balkan je i dalje mjesto sukoba utjecaja Njemačke i Francuske iz čega bi kao pobjednik nažalost mogla izaći Srbija što s druge strane produbljava utjecaj Rusije na regiju.

Doprinos približavanju Albanaca i Bošnjaka

Albanija je među prvim državama priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine 21. aprila 1992. godine, ali trenutno u Tirani i Sarajevu rade samo počasni konzulati što otežava političke, ekonomske, kulturne odnose.

U Bosni i Hercegovini živi oko 25.000 Albanaca, a u Albaniji više od 10.000 Bošnjaka. Također, Bošnjaci i Albanci žive izmješano u Makedoniji, na Kosovu, u Sandžaku, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori gdje je uspostavljena najbolja politička i vjerska saradnja.

Bošnjaci i Albanci su zajedno živjeli u okviru Osmanskog carstva zbog čega djele neke zajedničke vrijednosti u kulturi i tradiciji. Također, osamdeset godina življenja u zajedničkoj južnoslavenskoj državi dodatno je povezalo ova dva naroda, izuzev Albanaca u Albaniji koji su uspostavom komunizma postali najizolovanije društvo u Evropi.

Albanci su tokom rata u BiH dijelili tragičnu sudbinu Bošnjaka, a u Biljeljini su Arkanove pravojne jedinice u aprilu 1992. godine ubili 20-tak Albanca što je zabilježio fotograf Ron Haviv.

Samo devetnaest godina kasnije predsjednik Skupštine bh entiteta RS Igor Radojčić predvodi delegaciju bosanskih Srba u Tirani u trodnevnoj posjeti (9 – 11. novembar). Ovaj događaj Murati u knjizi obrađuje u poglavlju Zasluge Tirane za „Republiku Srpsku“ gdje izlaže opširnu kritiku albanske politike prema BiH.

Prva knjiga o BiH u Albaniji

“Moja knjiga o Bosni je knjiga o potrazi za istinom. Historijsku istinu je veoma teško pronaći i treba je rasvijetliti. Nju treba promatrati iz različitih vremenskih razdoblja i perspektiva. Knjiga je osvrt iz Tirane na bosansku dinamiku”, kazao je Murati.

On smatra da je izjadnačavanje žrtve i zločinca jedna od najvećih grešaka međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini.

Ovo je jedna od četiri knjige Šabana Muratija koje je izdala Fondacija Alsar iz Tirane koja je do sada objavila više od stotinu i pedeset knjiga.

Vrijednost ove knjige je još veća kad uzmemo u obzir činjenicu da je ovo prva knjiga u Albaniji o Bosni i Hercegovini u novije vrijeme. Daleke 1865. godine Paško Vasa je u Istanbulu objavio knjigu Bosna u vrijeme misije Dževdet efendije.

Izvor: Al Jazeera

TEROR NAD BOŠNJACIMA I ALBANCIMA NIKADA NIJE PRESTAO

TEROR NAD BOŠNJACIMA I ALBANCIMA NIKADA NIJE PRESTAO

  • Gospodine Ugljanin, u čemu se konkretno ogleda Vaše nezadovoljstvo aktuelnim odnosom zvaničnog Beograda spram Sandžaka? U svojim javnim nastupima ističete tu činjenicu, no, šta konkretno vlast Aleksandra Vučića radi na štetu Sandžaka?

– Nakon raspada bivše SFRJ u kojoj smo mi bili jedan od konstitutivnih naroda Bošnjacima još nije vraćeno ranije stečeno pravo. Nije riješen status Sandžaka i mi se ne slažemo s takvim stanjem. Tražimo rješenja. Ovaj vakuum od kada je nestala bivša Jugoslavija do danas, promijenilo se nekoliko političkih sistema. Došli smo iz statusa u kojem smo imali pasoš otvoren za čitav svijet u državu Srbiju, koja je proglašena državom srpskog naroda, koja u svom ustavu garantuje svima pravo na život, slobodu i sigurnost, ali se na tome ništa ne radi.

Protjerivanje naroda

Imamo političke procese i protjerivanje naroda. Svi koji su činili zločine nad Bošnjacima, ili nisu kažnjeni ili su za to nagrađeni. Ustavna načela i zakoni Republike Srbije i Crne Gore se primjenjuju dvostruko. Za Bošnjake jedno, za ostale drugo. Do granica Sandžaka policija, tužilaštvo i sudstvo zakone korektno provode, čim prođu teritoriju Sandžaka, ti mehanizmi prelaze u represiju. Dakle, država radi na tome da stvori što nepovoljnije uslove za život Bošnjaka. Sandžak je potpuno bijela tabla kada je riječ o razvojnim projektima. Ne postoje nikakvi razvojni programi za ekonomski razvoj i zapošljavanje. Pritiscima na Bošnjake svjesno se protjeruje taj narod. Svakih 30 godina se napravi jedna oluja i naš narod je prepolovljen. Sada u Sarajevu imamo jedan čitav Sandžak, a Turskoj njih nekoliko. Ti ljudi su svuda uspješni i svuda mogu ostvariti svoja građanska prava osim na teritoriji Srbije.

  • Kada je počelo ignorisanje Sandžaka kao regije? Dolaskom Vučića na vlast ili je to bilo primjetno i ranije?

– To je počelo dolaskom Miloševića na političku scenu. Kada je počela ta tzv. jogurt-revolucija. Od tada do danas svi režimi pokušavaju da izbrišu Sandžak iz sjećanja ljudi. Međutim, Sandžak je istorijska regija utvrđena na Berlinskom kongresu kada je odvojen od Bosne. Na istoj toj konferenciji priznata je Kraljevina Srbija s jedne strane Sandžaka i Kraljevina Crna Gora s druge. Kosovo je već dolje bilo posebna teritorija. Ne postoji nijedan međunarodnopravni akt kojim je Sandžak upisan u zemljišne knjige ni Srbije ni Crne Gore. Oni to drže okupirano.

  • Kako to niste spriječili u vrijeme kada ste obnašali dužnost ministra u Vladi prije nekoliko godina?

– Dosta sam se kolebao za ulazak u Vladu Srbije, jer nisam vjerovao da možemo nešto uraditi. Ipak, na insistiranje ljudi iz Sandžaka i Evrope sam pristao. Slali smo Tadiću tada podršku s naša dva poslanika, ja sam dobio status ministra za održivi razvoj. Za tih šest godina nisam uspio ništa da učinim za Sandžak niti za Bošnjake. Ako sam nešto učinio, to je bilo minimalno. Vlada je za nas prevara. Kroz Vladu Srbije garantujem da niko ništa od Bošnjaka i Albanaca ne može riješiti. Ti ljudi njima služe samo kao ikebane, da glume multinacionalnost. Tamo vam se ljudi histerično smiju u Vladi kada govorite o primjerima terora državnih organa. Kada god nešto zatražite, oni vam kažu: “Šta hoćete, imate dva ministra”. Kao da su Bošnjacima ministri dovoljni. Ja sam čak potpisao sporazum o ulasku u Vladu i s Vučićem i Dačićem. Međutim, nijednu odredbu sporazuma nisu ispoštovali, da jesu, mi bismo danas imali visok stepen autonomije. Potpisali smo da ćemo graditi institucije koje će graditi ekonomski razvoj Sandžaka. Dvije godine su izbjegavali da bilo šta učine i ja sam to napustio.

image
PACOLLI ZNA DA RADI I TREBA GA POŠTOVATI/SENAD GUBELIĆ
  • Mediji u Srbiji sve češće prave poveznice između Vas i Albina Kurtija te ostalih kosovskih političara. Vi ste prije nekoliko mjeseci pozvali Behgjeta Pacollija u Pazar. Nije došao, no to je protumačeno kao uvreda za Srbiju. Pravite li odnose sa Kosovom kako biste uvrijedili Beograd?

– Albanci i Bošnjaci su autohton narod u Sandžaku. Sve vlade Srbije su protjerale Albance i taj državni teror nikada nije prestao nad Bošnjacima i Albancima. Tako da nema govora da to radim kako bih nekoga uvrijedio. To je prirodna saradnja. Pacolli je trebao da dođe kao uspješan biznismen koji je imao koncept za ekonomski razvoj Sandžaka. Da se izgradi koncept jedne velike bescarinske zone, odnosno jedne zone u kojoj bi se omogućilo investiranje svim investitorima s potpunim oslobađanjem od dadžbina i taksi. On nije došao jer mu je Vlada Srbije zabranila ulaz. Mi smo bili kod njega, on nas je dočekao ljudski, kao ozbiljan političar. Očekujemo da će ta njegova ideja i preko dalje naše saradnje jednog dana i da se realizuje. To je jedna tema koja je vrijedna bogatstva. Privatni budžet gospodina Pacollija je duplo veći nego što je budžet Vlade Kosova. On zna da radi i treba ga poštovati.

  • Kako biste ocijenili odnos države BiH spram Sandžaka kao regije?

– Država Bosna i Hercegovina, nažalost, van svoje krivice je kažnjena zbog svoje miroljubive politike. BiH je imala okupaciju i granatiranje dan-noć. Imala je velikosrpsku agresiju i djelimično hrvatsku. Nakon oslobađanja, nastavila se politička agresija protiv BiH i ne dozvoljava se nijedan princip koji je usvojen na mirovnoj konferenciji, međunarodnoj konferenciji u Londonu i Genevi.

Teritorijalni sporovi

BiH je nezavršena država koja nema svoj suverenitet. Jedini lijek za opstanak Bošnjaka i u BiH i u Sandžaku jeste da države budu priznate u avnojevskim granicima, a dijelovi naroda koji ostanu van država da dobiju specijalni status pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

  • Predložili ste da Sandžak dobije poseban status. Šta to konkretno znači?

– To znači da se realizuju rezultati referenduma građana Sandžaka na kome su se 1991. godini izjasnili za potpuno teritorijalnu i političku autonomiju Sandžaka s pravom priključenja jednoj od suverenih republika. To znači jedan teritorijalno-politički entitet koji može da osigura političku egzistenciju i Bošnjaka kao naroda i da omogući dugoročno stabilan život za sve građane u kome bi konstitutivni narodi bili Albanci, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Zašto? To bi onda bio ključ za rješenje svih teritorijalnih sporova između država i naroda na Balkanu. To bi bio jedan nukleus regionalne stabilnosti. Svi oni koji su nekada ratovali tu bi se složili kao ravnopravni građani i konstitutivni narodi.

 

Razgovor vodio Adem Džaferović, izvor

SANDŽAK U REZOLUCIJAMA UJEDINJENIH NACIJA

SANDŽAK U REZOLUCIJAMA UJEDINJENIH NACIJA

Sandžak je historijska regija čije su granice utvrđene na Berlinskom kongresu 1878 godine. Odlukom Berlinskog kongresa odvojen je od Bosne i definisan kao corpus separatum, zasebna teritorijalna jedinica, precizno uokvirena tada međunarodno utvrđenim granicama Bosne, Kraljevine Srbije, Kraljevine Crne Gore i Kosova.

Na „Podgorčkoj skupštini“ 26. novembra 1918. godine izvršena je aneksija Sandžaka i Crne Gore i pripojeni su Srbiji nakon čega je 1. decembra 1918. godine formirana Kraljevina SHS i time ozvaničena okupacija Sandžaka.

Nakon Drugog svjetskog rata i raspuštanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, (ZAVNOS), građani Sandžaka su tokom oktobra mjeseca, 25.-27., 1991. godine na referendumu jasno rekli da su za autonomiju Sandžaka i na taj način odredili šta je minimum za njihov opstanak u Sandžaku nakon raspada SFRJ.

Na osnovu ovog samoopredjeljenja građana Sandžaka i provedene javne rasprave ekspertna grupa Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka (BNVS) je pristupila izradi Memoranduma o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak čiji je konačni tekst usvojilo BNVS 06. juna 1993. godine u Novom Pazaru.

Da Sandžak i danas egzistira kao međunarodna činjenica, kao teritorijalna jedinica čiji status još uvjek nije riješen, potvrđuju rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija.

– Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, broj 855, od 9. avgusta 1993. godine kojom Vijeće sigurnosti UN poziva vlasti u Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) da preispitaju zabranu aktivnosti misiji KEBS-a na Kosovu, Sandžak i Vojvodini i kojom se od SRJ traži da surađuje ​​sa KEBS-om, da poduzima praktične korake potrebne za nastavak aktivnosti ovih misija i da pristane na povećanje broja posmatrača kako odluči KEBS.

– Rezolucija Generalne skupštine UN, broj: A/RES/48/153, od 20. decemra 1993. godine, usvojena na 48. zasjedanju Generalne skupštine, o položaju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije: kršenja ljudskih prava u Republici Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora).

Rezolucijom Generalna skupština UN izražava svoju ozbiljnu zabrinutost zbog izvješća Specijalnog izvestioca za kršenja ljudskih prava koja se dešavaju u Sandžaku i u Vojvodini, gdje su posebno prisutna djela fizičkog uznemiravanja, otmice, paljenje domova, nepotrebne pretrage, oduzimanje imovine, samovoljna hapšenja, zatvaranje političkih stranaka i druge diskriminatorne radnje u korist srpskog stanovništva, a u cilju promjene etničke strukture tih područja.

Rezolucijom se također, poziva Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crne Gora) da omoguće ulazak međunarodnih posmatrača za praćenja ljudskih prava u zemlju, posebno na Kosovo i snažno ih poziva da preispitaju svoje odbijanje da omoguće nastavak aktivnosti misija Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (KEBS danas OEBS) na Kosovu, Sandžaku i Vojvodini. Poziva se SRJ da surađuje sa Konferencijom i poduzme praktične korake potrebne za nastavak aktivnosti tih misija, na koje je Vijeće sigurnosti pozivalo u svojoj rezoluciji 855 (1993) kako bi se spriječilo produženje sukoba na tim područjima.

Tekstovi navedenih Rezolucija Generalne Skupstine i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda:

A_RES_48_153_E

Security-Council-Resolution-855

Mirza Hajdinović

FIJULJANIN ZA “STAV” – O VIDOVDANSKIM I DRUGIM VUČIĆEVIM LAŽIMA

FIJULJANIN ZA “STAV” – O VIDOVDANSKIM I DRUGIM VUČIĆEVIM LAŽIMA

Za posljednji broj sarajevskog heftičnika Stav, pisao je i vijećnik Samoopredjeljenje i Predsjednik Izvršnog odbora SDA Sandžaka, Muhedin Fijuljanin. Donosimo dio njegovog teksta.

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike… Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka.

Piše: Muhedin FIJULJANIN

VUČIĆEVO “NI UZMI NI OSTAVI”

Šta je građanima (rukovodstvima lokalnih samouprava) Sandžaka u izbornoj kampanji obećao Aleksandar Vučić, ovih dana podsjetio je sam on na ceremoniji ponovnog otvaranja Aerodroma “Morava” u Lađevcima kod Kraljeva, kao i njegova “desna ruka”, aktualna potpredsjednica Vlade i ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović prilikom dodjele ključeva za nekoliko kuća romskim porodicama u naselju Blaževo kod Novog Pazara i razgovora s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice.

Na skromnom vidovdanskom okupljanju u Lađevcima, govorom “ni uzmi, ni ostavi”, predsjednik Srbije poručio je da će Vlada Srbije i srpska država istrajati u odbrani Kosova i neće dozvoliti nikakav novi egzodus Srba s tog područja. U svom, kako ga je sam nazvao, “neistorijskom” govoru Vučić je kazao i to da Srbija, na drugoj strani, danas mora da bira “ne aplauze, već rad, autoputeve, nove fabrike, budućnost”.

Iako su se pozivu za prisustvo ceremoniji otvaranja aerodroma (nećemo reći svečanosti obilježavanja Vidovdana i 631. godišnjice Boja na Kosovu) uredno odazvali predstavnici svih sandžačkih lokalnih samouprava, u Vučićevom govoru niko od njih nije, međutim, mogao čuti ništa od onoga što im je u predizbornoj predsjedničkoj kampanji prije  nešto više od dvije godine sam Vučić obećao. U nabrajanju značajnijih projekata predsjednik Srbije tom prilikom nije spomenuo ni aerodrom kod Sjenice, ni autoput preko Pešteri, ni puteve od Novog Pazara prema Sjenici i Tutinu, ni bilo kakav drugi značajniji privredni (da ne kažemo kapitalni) iliti infrastrukturni projekt “budućnosti” u ovom dijelu zemlje. Umjesto njih, “zatečeni” predstavnici Novog Pazara i drugih sandžačkih gradova imali su priliku čuti kako će aktualna vlast način da Srbija ide dalje “ukorak sa svijetom” tražiti preko aerodroma u Ponikvama, kao i onog u Boru (ili između Bora i Zaječara) i slično.

Ističući da Srbi, bez obzira na to gdje i u kojoj državi u regiji žive, pripadaju istom narodu i istoj crkvi, govore istim srpskim jezikom i imaju istu tradiciju i kulturu, Vučić je iz Lađevaca poručio da srpska djeca moraju dobro znati šta se dogodilo, kako u Jasenovcu, Jadovnu i Prebilovcima, tako i na Solunskom frontu, kao i u sukobima tokom 90-tih godina. Da li je nedavni zaključak Programskog savjeta RTS-a, kojim se negira bosanski jezik i odbija zahtjev Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao najvišeg predstavničkog tijela bošnjačkog naroda u Srbiji o formiranju redakcije na bosanskom jeziku pri toj medijskoj kući, zvanična poruka Bošnjacima u ovoj zemlji o njihovom statusu, jeziku, tradiciji, kulturi, identitetu, niko još ne kaže ništa. Da li je, isto tako, i konstantno negiranje genocida u Srebrenici poruka da bošnjačka djeca u Srbiji, isto kao i njihovi vršnjaci srpske nacionalnosti, ne mogu imati mogućnost da znaju šta se dogodilo njihovim sunarodnjacima u njoj i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i u pribojskim selima i na Pešteru tokom 90-tih godina prošlog stoljeća, ostaje, također, (ne)jasno.

KADA SE “KARTE STAVE NA STOL”

Drugo podsjećanje na “dug” Beograda prema Sandžaku iz vremena predsjedničkih izbora 2017. godine građanima, a prije svega Bošnjacima, Sandžaka pružila je potpredsjednica Vlade Srbije i aktualna ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović.

Umjesto otvaranja radova na putevima Novi Pazar – Tutin ili Novi Pazar – Sjenica, Mihajlovićeva je u Novi Pazar početkom ovog mjeseca stigla samo s ključevima nekoliko kuća za romske porodice u Blaževu kod Novog Pazara.

Na sastanku s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice ona je pokušala uvjeriti sve da će tzv. rehabilitacija puta Novi Pazar – Tutin krenuti u augustu (septembru) mjesecu ove godine, a da su radovi na ostalim putevima (Novi Pazar – Sjenica i autoput preko Peštera) još u fazi izrade “tehničke dokumentacije”.

O ostalim obećanjima (gasovodu, kliničkom centru, slobodnoj industrijskoj zoni na Pešteru, fabrikama, trafostanicama i ostalom) iz izborne kampanje kao da je sve bilo sramota i spomenuti ih.

VIDOVDANSKA AERO-PARADA U LAĐEVCIMA

VIDOVDANSKA AERO-PARADA U LAĐEVCIMA

Obraćanje Vučića za Vidovdan je namenjeno isključivo za spoljnu upotrebu, odnosno za međunarodne i uglavnom zapadne aktere.

Oni od njega i očekuju da čuju to što je rekao. Međutim, to su samo reči, a drugo su dela. Srbija se poslednjih godina vratila ekspanzionističkoj regionalnoj politici, koju još nazivaju velikosrpskom i koja je stvorena devedesetih, komentariše za Danas politikolog Boris Varga govor predsednika Srbije na obeležavanju Vidovdana u petak, prilikom koju je Aleksandar Vučić spojio sa događajem otvaranja međunarodnog aerodroma „Morava“, u Lađevcima kod Kraljeva.

Vučić je govor sa nacionalističkom konotacijom, povodom Vidovdana, doveo u vezu sa investicijama i važnošću ekonomskog razvoja. „Danas je Vidovdan, veliki i sveti dan za sve Srbe gde god da žive. Prošlo je 630 godina od Boja na Kosovu, 30 godina od Gazimestana, 20 godina od NATO agresije. Danas mi ovde Vidovdan proslavljamo na Aerodromu „Morava“. Ovo je mesto gde danas Srbija može da ide u nebo, na bilo koje mesto na svetu, do bilo kojih destinacija“, prisutnima je rekao predsednik Aleksandar Vučić.

Pošto je i Vučić politički kadar iz devedesetih, ističe sagovornik Danasa Boris Varga, on je naučio lekcije Slobodana Miloševića da ako želi ostati na vlasti ne sme kvariti odnose sa Zapadom.

– I evropski populisti, poput Viktora Orbana, dobar su uzor Vučiću do koje mere u ovom delu Evrope može da se toleriše autokratija. Srpski model stabilokratije ipak je malko drugačiji, važno je obećati, kako Zapadu tako i Rusiji, reći uglavnom sve što oni žele da čuju, a raditi po svom i ne privlačiti previše pažnju na sebe: pritisnuti medije, ne ubijati novinare; okrenuti narod jedne na druge, ne izvoditi tenkove na ulice; govoriti o pomirenju u region, a podržavati najveće srpske nacionaliste iz Republike Srpske i Crne Gore… – ističe Varga za Danas.

Inače, svečanosti predsednika Srbije prisustvovali su predsedavajući Predsedništva BiH Milorad Dodik, kao i predstavnici Srba iz Crne Gore.

– Cinizam je da je to postao provereni recept Vučićeve stabilokratije koji je potpuno prihvatljiv EU i SAD. I na ovom se neće stati, cilj Vučića je ne samo da se predstavi kao deo rešenja i jedini pouzdani pregovarač u Srbiji, već i da se toliko zakomplikuje politička i bezbednosna situacija da potpisivanje dokumenta o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine i priznavanje Kosova postane ne samo nemoguć, već i korak potpuno rizičan po bezbednost. Ali i Zapad kao da ponovo pribegava politici i metodu devedesetih: pitanje jadranskog pojasa rešeno je učlanjenjem Makedonije, Crne Gore i Albanije u NATO-u, dok će se za Srbiju i BiH čekati povoljni momenat. Zapadni političari znaju da imaju posla sa bivšim radikalom i nije isključivo da se čeka čak i „neka nevolja“ koja bi pokrenula nove međunarodne pregovore o regionu, u gorem slučaju novu mirovnu konferenciju o Zapadnom Balkanu – zaključuje politikolog Boris Varga.

Aleksandar Vučić nastavlja sa dugom tradicijom političke zloupotrebe Vidovdana koju su praktikovali i mnogi pre njega, mišljenja je Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. On ističe da je korišćenje mita o Kosovu, o žrtvi i porazu, o herojstvu vladara i izdaji velikaša, posebno prisutno kod populističkih vladara.

– Iako retorički pokušava da se odmakne od uobičajenog načina političke zloupotrebe Vidovdana, Vučić simbolički i dalje koristi taj Sveti gral populizma. I organizovanje otvaranja već nekoliko puta otvorenog aerodroma baš na ovaj dan i gosti iz inostranstva koji simbolizuju mitsko jedinstvo „srpskih“ zemalja – Srbije, Crne Gore i BiH, pa i osvrtanje u govoru na Vidovdan svedoči da jedan klasičan populista poput Vučića ne može tako lako da se odrekne ovakve prilike – kaže sagovornik našeg lista.

Popović dodaje da je Vidovdan posebno značajan za održavanje stalne tenzije i pretnje nacionalizmom.

– Taj nacionalizam pod potpunom je kontrolom Vučića i od njegovih poteza i aktivnosti zavisi na kom će se nivou ispoljiti u javnosti. Na ovaj način stalno se održava fantomska pretnja po režim koja navodno dolazi zdesna i zbog koje Zapad mora da podržava Vučića kao manje zlo. Verujem da je i ovaj Vidovdan, kao i mnogi pre njega, upravo u službi vrlo prozaičnih ciljeva populiste na čelu Srbije – zaključuje Dragan Popović.

S. Čongradin, Danas // Foto: Zoran Žestić, Tanjug

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikad napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda

Pored toga što je to era u kojoj su se dogodila dva globalna i na desetine drugih ratova širom Planete, dvadeseto stoljeće bilo je i vrijeme snažnog razvoja privrede, nauke, umjetnosti, kulture. Bilo je to doba kada su evropski, pa tako i balkanski narodi definirali svoje mjesto u društveno-historijskom i kulturološkom kontekstu. Tada su nastajale, ili se definitivno potvrđivale nacionalne institucije koje su vodile brigu o vlastitim vrijednostima. Svaka izraslija društvena ili nacionalna zajednica afirmirala je svoje političke i ekonomske interese i pisala historiju, objašnjavajući svoju ulogu u burnim proteklim zbivanjima.

Bošnjaci su u tim tokovima uglavnom bili pasivni posmatrači. Sve do posljednje decenije prošlog stoljeća bili su potpuno inferiorni kao narod. Bez obzira na to što su u svojim redovima imali snažne političke ličnosti, vrhunske pisce i naučnike, pozicija Bošnjaka, pa tako i učenje o njima samima, bili su diktirani izvana. “Istina” o Bosni i njenom narodu kreirana je uglavnom u Beogradu, i to u onim političkim i naučnim krugovima koji Bosni nisu bili naklonjeni.

Upravo zato ima mnogo praznina u našem znanju o nama samima, individualnom, ali i onom institucionalnom. O vlastitoj historiji, njenim znamenitim akterima i najznačajnijim povijesnim događajima, koji su direktno utjecali na narod u cjelini, znamo ili nedopustivo malo ili potpuno pogrešno. Oni koji su odrastali i obrazovali se u drugoj polovini prošlog stoljeća sistemski su bili uskraćeni za istinu. U školama se nije moglo učiti, naprimjer, o bošnjačkim vitezovima koji su puna tri mjeseca 1878. godine pružali otpor superiornoj austrougarskoj vojsci, niti je uopće bilo mjesta za historijske gromade poput Hadži Loje, muftije Šemsekadića, Ali-bega Firdusa, Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića, Halida Kajtaza, Husage Čišića i mnogih drugih. U nastavi književnosti nije se moglo naći prostora za autora prvog bošnjačkog romana Edhema Mulabdića, niti za Ahmeda Muradbegovića ili Osmana Nuri Hadžića, a klasici poput Ljubušaka ili Bašagića samo su usput spominjani ili je kratko i površno dotaknuto njihovo djelo. Valjda da se ostavi više prostora za Njegoša, Karadžića i Radičevića.

Generacije koje su se školovale sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koje su danas u punoj životnoj i intelektualnoj zrelosti u okviru svog formalnog obrazovanja, nisu mogle čuti za Potur Šahidiju, tursko-bosanski rječnik iz 17. stoljeća, niti za časopise poput Bošnjaka ili Behara, koji su u društvenom, političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili neizbrisiv trag. Mnogi su historijski događaji prikriveni, a neki iskrivljeni ili potpuno lažno predstavljeni. Beogradske i zagrebačke akademije i matice servirale su Bosni i Bošnjacima svoje interpretacije društvene i kulturne prošlosti, a koje sa stvarnošću često nisu imale ništa zajedničko. Školskim udžbenicima neprikosnoveno su dominirali hajduci, vojvode i siledžije, čak i oni koji su “slavu” stjecali čineći najsurovije zločine prema Bosni i Bošnjacima.

Rađeno je to s očiglednim ciljem da se bošnjački narod kao takav negira, da mu se nametne samoponiženje, da se odvoji od vlastite prošlosti, tradicije, kulture, jezika i, na koncu, od identiteta.

Krajem osamdesetih, a posebno nakon vraćanja svog historijskog imena, doduše postepeno, sporo i dugotrajno, Bošnjaci otklanjaju jednu po jednu dilemu, nedoumicu o sebi samima, pronalazeći mjesto koje im u porodici evropskih naroda i kultura oduvijek pripadalo. Ogromnu ulogu u tom mukotrpnom procesu popunjavanja bošnjačkih praznina ima, a vjerujemo da će u budućnosti još više imati, historijski roman Halida Kadrića, imena koje u sebi nosi duboko i snažno simboličko značenje – Dugo svitanje.

Ovo književno djelo prvi je put objavljeno u Sarajevu 2010. godine, a nedavno je iz štampe izašlo njegovo treće izdanje. Riječ je o kapitalnom, kolosalnom djelu kakvo ranije nismo imali. Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikada napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda. Zapravo, roman predstavlja nesvakidašnju literarnu hroniku cijelog naroda i njegove zemlje ili, kako to reče akademik Ferid Muhić, “svojevrsnu i nenadmašnu enciklopediju o Bosni i Bošnjacima (…)” jer “predočava Bosnu i Hercegovinu istinitije i tačnije, a Bošnjake tumači bolje i autentičnije nego sve što je do sada o zemlji napisano…”

Sve ono što nismo imali priliku čitati o nama, kod Kadrića ćemo naći, provjereno i dokumentirano. Kroz Dugo svitanje čitalac će mnogo bolje razumjeti lutanja i nesnalaženja Bošnjaka, njihovu tešku i tragičnu sudbinu, kao i odnos susjeda prema njima, od uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini do danas. Naučit će mnogo o poniženjima i stradanjima kroz koja je bošnjački narod prolazio, posebno u vrijeme srpskohrvatske kraljevine, a iznenadit će se kada vidi koliko je i tada u njima bilo ponosa i dostojanstva. U isto vrijeme, posvećeni čitalac osvjedočit će se u ciklično ponavljanje historije na našim prostorima.

Nakon Dugog svitanja, Kadrić je napisao i četverotomnu literarnu hroniku 19. stoljeća pod nazivom Kobno raspuće. Prema ocjenama književne kritike, književnih teoretičara i historičara, ovi historijski megaromani u svom žanru dosegli su najviši estetski i kulturološki domet ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti nego i mnogo šire. Za Dugo svitanje akademik Nedžad Ibrišimović napisao je da je to “haljinka, to su haljine, to je odjeća, odjeća duše svakog Bošnjaka i Bošnjakinje, i onaj ko ne pročita ovaj roman cio život će hodati go, na svoju i tuđu sramotu”.

Istina je da je Kadrić dobitnik plakete “Bosanski stećak” i da je ove godine predložen za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, ali njegovi historijski romani nisu do sada dobili pažnju javnosti ni izbliza onoliko koliko to zaslužuju, vjerovatno zato što mnogi koji bi im trebali otvoriti prostor u javnosti ova djela nisu ni pročitali, jedni zbog njihove obimnosti, a drugi iz straha da ona u sebi nose neoborive argumente razbijanja mnogih predrasuda koje su decenijama važile kao neupitne istine. Srećom, sama činjenica da Dugo svitanje doživljava svoje treće izdanje ukazuje na to da se pozitivni procesi afirmacije istine i kulturnih vrijednosti ne mogu zaustaviti.

Sarajevska promocija održana je 13. juna u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, nakon koje će uslijediti predstavljanje širom Bosne i Hercegovine i Evrope.

(Elvir Resić, STAV / Foto BHRT)

Esad Rahić: ILI AUTONOMIJA ILI NESTANAK!

Esad Rahić: ILI AUTONOMIJA ILI NESTANAK!

U vrijeme predizborne kampanje za BNV, čak ni kandidati režimske liste koju je predvodio  Muamer Zukorlić nisu otvoreno govorili protiv autonomije. Također i predstavnici Ljajićeve liste “Vakat je” koja već nekoliko mjeseci i participira u organima BNV sa pobjedničkom listom “Samoopredjeljenje”, može se i reći uspješno, su i nakon izbora ponavljali svoju opredjeljenost za autonomiju Sandžak. Istina bez jasnih pravnih formulacija, više parolaški nego jasno definirano, no razumljivo je i to. Riječ je naime o intelektualcima koji su politički neiskusni i nezreli, pa se utoliko od njih i nije više očekivalo. Jedan od najboljih osvrta na autonomiju kao nužnog modela, a s obzirom i na nužnost opstanka, dao je upravo ugledni sandžački historičar, prof. Esad Rahić, i inače najeminentiji predstavnik liste “Vakat je”.

Na samom početku on uvjetuje goli opstanak i preživljavanje sa autonomijom. Svoj tekst prof. dr. Rahić završava tvrdnjom da ukoliko se kao narod kukavički budemo povlačili, da onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu.

Evo i teksta u cjelini:

Piše: Esad Rahić

Sandžak nema izbora. Ili će ostvariti status autonomne regije u okviru Republike Srbije ili će sandžački Bošnjaci polako, ali sigurno nestati sa ovih prostora. Zahtjev za autonomijom nema karakteristike separatizma i secesije. Takve tvrdnje su obična laž i demagogija koje treba da nas skrenu sa pravog puta. Zahtjev za autonomijom je stvaranje neophodnog pravnog okvira koji će obezbjediti uslove za opstanak budućih generacija Bošnjaka. Pri tom granice Republike Srbije ostaju nedodirljive i nepromjenljive. Jedino što se mijenja i to u pozitivnom smislu je status sandžačkih Bošnjaka.

 

U državi u kojoj su ratni zločinci vodeći junaci i patriote dobrog dijela medija, u zemlji u kojoj u republičkoj Skupštini su poslanici osuđeni ratni zločinci, u zemlji koja nema volje i hrabrosti da usvoji Rezuluciju o Srebrenici, u zemlji u kojoj njeni vodeći državnici negiraju genocid nad Bošnjacima, jedini oblik opstanka našeg naroda i zaštite njegovih vitalnih interesa je autonomija.

Mi smo jedini narod-žrtva koji prvi od svojih dželata traži pomirenje. Valjda bi bio normalan redosljed da oni koji su počinili masovna etnička čišćenja, nezapamćene zločine i genocid prvi pruže ruku pomirenja i traže oproštaj.

Poslušnost, snishodljivost, ponižavajuće podaništvo i pokornost nas neće dovesti do izlaza iz mračnog tunela prošlosti i sadašnjosti. Sandžački Bošnjaci preko sto godina ćute i trpe. I kontinuirano im je sve gore i gore. I sve ih je manje i manje.

Mi smo regija bez ikakve ekonomije i privredne infrastrukture. Sandžak je teritorija u kojoj Republika Srbija skoro ništa ne ulaže. Sve strane investicije završavaju u drugim dijelovima Srbije. Mi kao da za beogradski režim uopšte ne postojimo.

Naša djeca masovno odlaze na zapad i često obavljaju najprljavije i najteže fizičke poslove. Donose ih sve češće u mrtvačkim sanducima. Sandžak se pretvara polako, ali sigurno u najveći starački dom u Evropi.

Ono što nije uspjelo fizičkim nasiljem i represalijama završava se vrlo efikasno ekonomskim genocidom.

Ako tačke 23 i 24 prođu uz naše odobravanje i poslušno klimanje glavom mi onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu od one koja nas već prati.

Oni koji su vječiti defetisti i dezerteri među nama, neka konačno odstupe i prepuste mjesto onim hrabrijim i odlučnijim. Krajnje je vrijeme da se probudimo iz stogodišnjeg ružnog sna koji nas vodi u još ružniju i neizvjesniju budućnost. Nemamo pravo da svojim kukavičlukom oduzimamo pravo na ljepše i ružičastije sutra našim potomcima. Šutke i bez glasa smo etnički gubili grad po grad: Pljevlja, Novu Varoš, Priboj, Berane, Bijelo Polje…

Ako bi ijednom narodu trebalo da bude bolje zbog sukcesivne šutnje i klimanja glavom, to bi trebalo upravo nama sandžačkim Bošnjacima. Ali nažalost, sve nam je gore i teže i bezizlaznije.

Ovo je doba sandžačko Termopile. Ako i ovaj put ustuknemo i povučemo se u rovove šutnje i kukavičluka, onda i nemamo pravo na bolju sudbinu.

Uradimo konačno nešto za Sandžak. Ne zbog nas, već zbog naše djece.