SANDŽAK U REZOLUCIJAMA UJEDINJENIH NACIJA

SANDŽAK U REZOLUCIJAMA UJEDINJENIH NACIJA

Sandžak je historijska regija čije su granice utvrđene na Berlinskom kongresu 1878 godine. Odlukom Berlinskog kongresa odvojen je od Bosne i definisan kao corpus separatum, zasebna teritorijalna jedinica, precizno uokvirena tada međunarodno utvrđenim granicama Bosne, Kraljevine Srbije, Kraljevine Crne Gore i Kosova.

Na „Podgorčkoj skupštini“ 26. novembra 1918. godine izvršena je aneksija Sandžaka i Crne Gore i pripojeni su Srbiji nakon čega je 1. decembra 1918. godine formirana Kraljevina SHS i time ozvaničena okupacija Sandžaka.

Nakon Drugog svjetskog rata i raspuštanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, (ZAVNOS), građani Sandžaka su tokom oktobra mjeseca, 25.-27., 1991. godine na referendumu jasno rekli da su za autonomiju Sandžaka i na taj način odredili šta je minimum za njihov opstanak u Sandžaku nakon raspada SFRJ.

Na osnovu ovog samoopredjeljenja građana Sandžaka i provedene javne rasprave ekspertna grupa Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka (BNVS) je pristupila izradi Memoranduma o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak čiji je konačni tekst usvojilo BNVS 06. juna 1993. godine u Novom Pazaru.

Da Sandžak i danas egzistira kao međunarodna činjenica, kao teritorijalna jedinica čiji status još uvjek nije riješen, potvrđuju rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija.

– Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, broj 855, od 9. avgusta 1993. godine kojom Vijeće sigurnosti UN poziva vlasti u Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) da preispitaju zabranu aktivnosti misiji KEBS-a na Kosovu, Sandžak i Vojvodini i kojom se od SRJ traži da surađuje ​​sa KEBS-om, da poduzima praktične korake potrebne za nastavak aktivnosti ovih misija i da pristane na povećanje broja posmatrača kako odluči KEBS.

– Rezolucija Generalne skupštine UN, broj: A/RES/48/153, od 20. decemra 1993. godine, usvojena na 48. zasjedanju Generalne skupštine, o položaju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije: kršenja ljudskih prava u Republici Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora).

Rezolucijom Generalna skupština UN izražava svoju ozbiljnu zabrinutost zbog izvješća Specijalnog izvestioca za kršenja ljudskih prava koja se dešavaju u Sandžaku i u Vojvodini, gdje su posebno prisutna djela fizičkog uznemiravanja, otmice, paljenje domova, nepotrebne pretrage, oduzimanje imovine, samovoljna hapšenja, zatvaranje političkih stranaka i druge diskriminatorne radnje u korist srpskog stanovništva, a u cilju promjene etničke strukture tih područja.

Rezolucijom se također, poziva Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crne Gora) da omoguće ulazak međunarodnih posmatrača za praćenja ljudskih prava u zemlju, posebno na Kosovo i snažno ih poziva da preispitaju svoje odbijanje da omoguće nastavak aktivnosti misija Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (KEBS danas OEBS) na Kosovu, Sandžaku i Vojvodini. Poziva se SRJ da surađuje sa Konferencijom i poduzme praktične korake potrebne za nastavak aktivnosti tih misija, na koje je Vijeće sigurnosti pozivalo u svojoj rezoluciji 855 (1993) kako bi se spriječilo produženje sukoba na tim područjima.

Tekstovi navedenih Rezolucija Generalne Skupstine i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda:

A_RES_48_153_E

Security-Council-Resolution-855

Mirza Hajdinović

FIJULJANIN ZA “STAV” – O VIDOVDANSKIM I DRUGIM VUČIĆEVIM LAŽIMA

FIJULJANIN ZA “STAV” – O VIDOVDANSKIM I DRUGIM VUČIĆEVIM LAŽIMA

Za posljednji broj sarajevskog heftičnika Stav, pisao je i vijećnik Samoopredjeljenje i Predsjednik Izvršnog odbora SDA Sandžaka, Muhedin Fijuljanin. Donosimo dio njegovog teksta.

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike… Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka.

Piše: Muhedin FIJULJANIN

VUČIĆEVO “NI UZMI NI OSTAVI”

Šta je građanima (rukovodstvima lokalnih samouprava) Sandžaka u izbornoj kampanji obećao Aleksandar Vučić, ovih dana podsjetio je sam on na ceremoniji ponovnog otvaranja Aerodroma “Morava” u Lađevcima kod Kraljeva, kao i njegova “desna ruka”, aktualna potpredsjednica Vlade i ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović prilikom dodjele ključeva za nekoliko kuća romskim porodicama u naselju Blaževo kod Novog Pazara i razgovora s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice.

Na skromnom vidovdanskom okupljanju u Lađevcima, govorom “ni uzmi, ni ostavi”, predsjednik Srbije poručio je da će Vlada Srbije i srpska država istrajati u odbrani Kosova i neće dozvoliti nikakav novi egzodus Srba s tog područja. U svom, kako ga je sam nazvao, “neistorijskom” govoru Vučić je kazao i to da Srbija, na drugoj strani, danas mora da bira “ne aplauze, već rad, autoputeve, nove fabrike, budućnost”.

Iako su se pozivu za prisustvo ceremoniji otvaranja aerodroma (nećemo reći svečanosti obilježavanja Vidovdana i 631. godišnjice Boja na Kosovu) uredno odazvali predstavnici svih sandžačkih lokalnih samouprava, u Vučićevom govoru niko od njih nije, međutim, mogao čuti ništa od onoga što im je u predizbornoj predsjedničkoj kampanji prije  nešto više od dvije godine sam Vučić obećao. U nabrajanju značajnijih projekata predsjednik Srbije tom prilikom nije spomenuo ni aerodrom kod Sjenice, ni autoput preko Pešteri, ni puteve od Novog Pazara prema Sjenici i Tutinu, ni bilo kakav drugi značajniji privredni (da ne kažemo kapitalni) iliti infrastrukturni projekt “budućnosti” u ovom dijelu zemlje. Umjesto njih, “zatečeni” predstavnici Novog Pazara i drugih sandžačkih gradova imali su priliku čuti kako će aktualna vlast način da Srbija ide dalje “ukorak sa svijetom” tražiti preko aerodroma u Ponikvama, kao i onog u Boru (ili između Bora i Zaječara) i slično.

Ističući da Srbi, bez obzira na to gdje i u kojoj državi u regiji žive, pripadaju istom narodu i istoj crkvi, govore istim srpskim jezikom i imaju istu tradiciju i kulturu, Vučić je iz Lađevaca poručio da srpska djeca moraju dobro znati šta se dogodilo, kako u Jasenovcu, Jadovnu i Prebilovcima, tako i na Solunskom frontu, kao i u sukobima tokom 90-tih godina. Da li je nedavni zaključak Programskog savjeta RTS-a, kojim se negira bosanski jezik i odbija zahtjev Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao najvišeg predstavničkog tijela bošnjačkog naroda u Srbiji o formiranju redakcije na bosanskom jeziku pri toj medijskoj kući, zvanična poruka Bošnjacima u ovoj zemlji o njihovom statusu, jeziku, tradiciji, kulturi, identitetu, niko još ne kaže ništa. Da li je, isto tako, i konstantno negiranje genocida u Srebrenici poruka da bošnjačka djeca u Srbiji, isto kao i njihovi vršnjaci srpske nacionalnosti, ne mogu imati mogućnost da znaju šta se dogodilo njihovim sunarodnjacima u njoj i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i u pribojskim selima i na Pešteru tokom 90-tih godina prošlog stoljeća, ostaje, također, (ne)jasno.

KADA SE “KARTE STAVE NA STOL”

Drugo podsjećanje na “dug” Beograda prema Sandžaku iz vremena predsjedničkih izbora 2017. godine građanima, a prije svega Bošnjacima, Sandžaka pružila je potpredsjednica Vlade Srbije i aktualna ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović.

Umjesto otvaranja radova na putevima Novi Pazar – Tutin ili Novi Pazar – Sjenica, Mihajlovićeva je u Novi Pazar početkom ovog mjeseca stigla samo s ključevima nekoliko kuća za romske porodice u Blaževu kod Novog Pazara.

Na sastanku s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice ona je pokušala uvjeriti sve da će tzv. rehabilitacija puta Novi Pazar – Tutin krenuti u augustu (septembru) mjesecu ove godine, a da su radovi na ostalim putevima (Novi Pazar – Sjenica i autoput preko Peštera) još u fazi izrade “tehničke dokumentacije”.

O ostalim obećanjima (gasovodu, kliničkom centru, slobodnoj industrijskoj zoni na Pešteru, fabrikama, trafostanicama i ostalom) iz izborne kampanje kao da je sve bilo sramota i spomenuti ih.

VIDOVDANSKA AERO-PARADA U LAĐEVCIMA

VIDOVDANSKA AERO-PARADA U LAĐEVCIMA

Obraćanje Vučića za Vidovdan je namenjeno isključivo za spoljnu upotrebu, odnosno za međunarodne i uglavnom zapadne aktere.

Oni od njega i očekuju da čuju to što je rekao. Međutim, to su samo reči, a drugo su dela. Srbija se poslednjih godina vratila ekspanzionističkoj regionalnoj politici, koju još nazivaju velikosrpskom i koja je stvorena devedesetih, komentariše za Danas politikolog Boris Varga govor predsednika Srbije na obeležavanju Vidovdana u petak, prilikom koju je Aleksandar Vučić spojio sa događajem otvaranja međunarodnog aerodroma „Morava“, u Lađevcima kod Kraljeva.

Vučić je govor sa nacionalističkom konotacijom, povodom Vidovdana, doveo u vezu sa investicijama i važnošću ekonomskog razvoja. „Danas je Vidovdan, veliki i sveti dan za sve Srbe gde god da žive. Prošlo je 630 godina od Boja na Kosovu, 30 godina od Gazimestana, 20 godina od NATO agresije. Danas mi ovde Vidovdan proslavljamo na Aerodromu „Morava“. Ovo je mesto gde danas Srbija može da ide u nebo, na bilo koje mesto na svetu, do bilo kojih destinacija“, prisutnima je rekao predsednik Aleksandar Vučić.

Pošto je i Vučić politički kadar iz devedesetih, ističe sagovornik Danasa Boris Varga, on je naučio lekcije Slobodana Miloševića da ako želi ostati na vlasti ne sme kvariti odnose sa Zapadom.

– I evropski populisti, poput Viktora Orbana, dobar su uzor Vučiću do koje mere u ovom delu Evrope može da se toleriše autokratija. Srpski model stabilokratije ipak je malko drugačiji, važno je obećati, kako Zapadu tako i Rusiji, reći uglavnom sve što oni žele da čuju, a raditi po svom i ne privlačiti previše pažnju na sebe: pritisnuti medije, ne ubijati novinare; okrenuti narod jedne na druge, ne izvoditi tenkove na ulice; govoriti o pomirenju u region, a podržavati najveće srpske nacionaliste iz Republike Srpske i Crne Gore… – ističe Varga za Danas.

Inače, svečanosti predsednika Srbije prisustvovali su predsedavajući Predsedništva BiH Milorad Dodik, kao i predstavnici Srba iz Crne Gore.

– Cinizam je da je to postao provereni recept Vučićeve stabilokratije koji je potpuno prihvatljiv EU i SAD. I na ovom se neće stati, cilj Vučića je ne samo da se predstavi kao deo rešenja i jedini pouzdani pregovarač u Srbiji, već i da se toliko zakomplikuje politička i bezbednosna situacija da potpisivanje dokumenta o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine i priznavanje Kosova postane ne samo nemoguć, već i korak potpuno rizičan po bezbednost. Ali i Zapad kao da ponovo pribegava politici i metodu devedesetih: pitanje jadranskog pojasa rešeno je učlanjenjem Makedonije, Crne Gore i Albanije u NATO-u, dok će se za Srbiju i BiH čekati povoljni momenat. Zapadni političari znaju da imaju posla sa bivšim radikalom i nije isključivo da se čeka čak i „neka nevolja“ koja bi pokrenula nove međunarodne pregovore o regionu, u gorem slučaju novu mirovnu konferenciju o Zapadnom Balkanu – zaključuje politikolog Boris Varga.

Aleksandar Vučić nastavlja sa dugom tradicijom političke zloupotrebe Vidovdana koju su praktikovali i mnogi pre njega, mišljenja je Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. On ističe da je korišćenje mita o Kosovu, o žrtvi i porazu, o herojstvu vladara i izdaji velikaša, posebno prisutno kod populističkih vladara.

– Iako retorički pokušava da se odmakne od uobičajenog načina političke zloupotrebe Vidovdana, Vučić simbolički i dalje koristi taj Sveti gral populizma. I organizovanje otvaranja već nekoliko puta otvorenog aerodroma baš na ovaj dan i gosti iz inostranstva koji simbolizuju mitsko jedinstvo „srpskih“ zemalja – Srbije, Crne Gore i BiH, pa i osvrtanje u govoru na Vidovdan svedoči da jedan klasičan populista poput Vučića ne može tako lako da se odrekne ovakve prilike – kaže sagovornik našeg lista.

Popović dodaje da je Vidovdan posebno značajan za održavanje stalne tenzije i pretnje nacionalizmom.

– Taj nacionalizam pod potpunom je kontrolom Vučića i od njegovih poteza i aktivnosti zavisi na kom će se nivou ispoljiti u javnosti. Na ovaj način stalno se održava fantomska pretnja po režim koja navodno dolazi zdesna i zbog koje Zapad mora da podržava Vučića kao manje zlo. Verujem da je i ovaj Vidovdan, kao i mnogi pre njega, upravo u službi vrlo prozaičnih ciljeva populiste na čelu Srbije – zaključuje Dragan Popović.

S. Čongradin, Danas // Foto: Zoran Žestić, Tanjug

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

ODRŽANA PROMOCIJA KAPITALNOG DJELA “DUGO SVITANJE”

Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikad napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda

Pored toga što je to era u kojoj su se dogodila dva globalna i na desetine drugih ratova širom Planete, dvadeseto stoljeće bilo je i vrijeme snažnog razvoja privrede, nauke, umjetnosti, kulture. Bilo je to doba kada su evropski, pa tako i balkanski narodi definirali svoje mjesto u društveno-historijskom i kulturološkom kontekstu. Tada su nastajale, ili se definitivno potvrđivale nacionalne institucije koje su vodile brigu o vlastitim vrijednostima. Svaka izraslija društvena ili nacionalna zajednica afirmirala je svoje političke i ekonomske interese i pisala historiju, objašnjavajući svoju ulogu u burnim proteklim zbivanjima.

Bošnjaci su u tim tokovima uglavnom bili pasivni posmatrači. Sve do posljednje decenije prošlog stoljeća bili su potpuno inferiorni kao narod. Bez obzira na to što su u svojim redovima imali snažne političke ličnosti, vrhunske pisce i naučnike, pozicija Bošnjaka, pa tako i učenje o njima samima, bili su diktirani izvana. “Istina” o Bosni i njenom narodu kreirana je uglavnom u Beogradu, i to u onim političkim i naučnim krugovima koji Bosni nisu bili naklonjeni.

Upravo zato ima mnogo praznina u našem znanju o nama samima, individualnom, ali i onom institucionalnom. O vlastitoj historiji, njenim znamenitim akterima i najznačajnijim povijesnim događajima, koji su direktno utjecali na narod u cjelini, znamo ili nedopustivo malo ili potpuno pogrešno. Oni koji su odrastali i obrazovali se u drugoj polovini prošlog stoljeća sistemski su bili uskraćeni za istinu. U školama se nije moglo učiti, naprimjer, o bošnjačkim vitezovima koji su puna tri mjeseca 1878. godine pružali otpor superiornoj austrougarskoj vojsci, niti je uopće bilo mjesta za historijske gromade poput Hadži Loje, muftije Šemsekadića, Ali-bega Firdusa, Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića, Halida Kajtaza, Husage Čišića i mnogih drugih. U nastavi književnosti nije se moglo naći prostora za autora prvog bošnjačkog romana Edhema Mulabdića, niti za Ahmeda Muradbegovića ili Osmana Nuri Hadžića, a klasici poput Ljubušaka ili Bašagića samo su usput spominjani ili je kratko i površno dotaknuto njihovo djelo. Valjda da se ostavi više prostora za Njegoša, Karadžića i Radičevića.

Generacije koje su se školovale sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koje su danas u punoj životnoj i intelektualnoj zrelosti u okviru svog formalnog obrazovanja, nisu mogle čuti za Potur Šahidiju, tursko-bosanski rječnik iz 17. stoljeća, niti za časopise poput Bošnjaka ili Behara, koji su u društvenom, političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili neizbrisiv trag. Mnogi su historijski događaji prikriveni, a neki iskrivljeni ili potpuno lažno predstavljeni. Beogradske i zagrebačke akademije i matice servirale su Bosni i Bošnjacima svoje interpretacije društvene i kulturne prošlosti, a koje sa stvarnošću često nisu imale ništa zajedničko. Školskim udžbenicima neprikosnoveno su dominirali hajduci, vojvode i siledžije, čak i oni koji su “slavu” stjecali čineći najsurovije zločine prema Bosni i Bošnjacima.

Rađeno je to s očiglednim ciljem da se bošnjački narod kao takav negira, da mu se nametne samoponiženje, da se odvoji od vlastite prošlosti, tradicije, kulture, jezika i, na koncu, od identiteta.

Krajem osamdesetih, a posebno nakon vraćanja svog historijskog imena, doduše postepeno, sporo i dugotrajno, Bošnjaci otklanjaju jednu po jednu dilemu, nedoumicu o sebi samima, pronalazeći mjesto koje im u porodici evropskih naroda i kultura oduvijek pripadalo. Ogromnu ulogu u tom mukotrpnom procesu popunjavanja bošnjačkih praznina ima, a vjerujemo da će u budućnosti još više imati, historijski roman Halida Kadrića, imena koje u sebi nosi duboko i snažno simboličko značenje – Dugo svitanje.

Ovo književno djelo prvi je put objavljeno u Sarajevu 2010. godine, a nedavno je iz štampe izašlo njegovo treće izdanje. Riječ je o kapitalnom, kolosalnom djelu kakvo ranije nismo imali. Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikada napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda. Zapravo, roman predstavlja nesvakidašnju literarnu hroniku cijelog naroda i njegove zemlje ili, kako to reče akademik Ferid Muhić, “svojevrsnu i nenadmašnu enciklopediju o Bosni i Bošnjacima (…)” jer “predočava Bosnu i Hercegovinu istinitije i tačnije, a Bošnjake tumači bolje i autentičnije nego sve što je do sada o zemlji napisano…”

Sve ono što nismo imali priliku čitati o nama, kod Kadrića ćemo naći, provjereno i dokumentirano. Kroz Dugo svitanje čitalac će mnogo bolje razumjeti lutanja i nesnalaženja Bošnjaka, njihovu tešku i tragičnu sudbinu, kao i odnos susjeda prema njima, od uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini do danas. Naučit će mnogo o poniženjima i stradanjima kroz koja je bošnjački narod prolazio, posebno u vrijeme srpskohrvatske kraljevine, a iznenadit će se kada vidi koliko je i tada u njima bilo ponosa i dostojanstva. U isto vrijeme, posvećeni čitalac osvjedočit će se u ciklično ponavljanje historije na našim prostorima.

Nakon Dugog svitanja, Kadrić je napisao i četverotomnu literarnu hroniku 19. stoljeća pod nazivom Kobno raspuće. Prema ocjenama književne kritike, književnih teoretičara i historičara, ovi historijski megaromani u svom žanru dosegli su najviši estetski i kulturološki domet ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti nego i mnogo šire. Za Dugo svitanje akademik Nedžad Ibrišimović napisao je da je to “haljinka, to su haljine, to je odjeća, odjeća duše svakog Bošnjaka i Bošnjakinje, i onaj ko ne pročita ovaj roman cio život će hodati go, na svoju i tuđu sramotu”.

Istina je da je Kadrić dobitnik plakete “Bosanski stećak” i da je ove godine predložen za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, ali njegovi historijski romani nisu do sada dobili pažnju javnosti ni izbliza onoliko koliko to zaslužuju, vjerovatno zato što mnogi koji bi im trebali otvoriti prostor u javnosti ova djela nisu ni pročitali, jedni zbog njihove obimnosti, a drugi iz straha da ona u sebi nose neoborive argumente razbijanja mnogih predrasuda koje su decenijama važile kao neupitne istine. Srećom, sama činjenica da Dugo svitanje doživljava svoje treće izdanje ukazuje na to da se pozitivni procesi afirmacije istine i kulturnih vrijednosti ne mogu zaustaviti.

Sarajevska promocija održana je 13. juna u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, nakon koje će uslijediti predstavljanje širom Bosne i Hercegovine i Evrope.

(Elvir Resić, STAV / Foto BHRT)

Esad Rahić: ILI AUTONOMIJA ILI NESTANAK!

Esad Rahić: ILI AUTONOMIJA ILI NESTANAK!

U vrijeme predizborne kampanje za BNV, čak ni kandidati režimske liste koju je predvodio  Muamer Zukorlić nisu otvoreno govorili protiv autonomije. Također i predstavnici Ljajićeve liste “Vakat je” koja već nekoliko mjeseci i participira u organima BNV sa pobjedničkom listom “Samoopredjeljenje”, može se i reći uspješno, su i nakon izbora ponavljali svoju opredjeljenost za autonomiju Sandžak. Istina bez jasnih pravnih formulacija, više parolaški nego jasno definirano, no razumljivo je i to. Riječ je naime o intelektualcima koji su politički neiskusni i nezreli, pa se utoliko od njih i nije više očekivalo. Jedan od najboljih osvrta na autonomiju kao nužnog modela, a s obzirom i na nužnost opstanka, dao je upravo ugledni sandžački historičar, prof. Esad Rahić, i inače najeminentiji predstavnik liste “Vakat je”.

Na samom početku on uvjetuje goli opstanak i preživljavanje sa autonomijom. Svoj tekst prof. dr. Rahić završava tvrdnjom da ukoliko se kao narod kukavički budemo povlačili, da onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu.

Evo i teksta u cjelini:

Piše: Esad Rahić

Sandžak nema izbora. Ili će ostvariti status autonomne regije u okviru Republike Srbije ili će sandžački Bošnjaci polako, ali sigurno nestati sa ovih prostora. Zahtjev za autonomijom nema karakteristike separatizma i secesije. Takve tvrdnje su obična laž i demagogija koje treba da nas skrenu sa pravog puta. Zahtjev za autonomijom je stvaranje neophodnog pravnog okvira koji će obezbjediti uslove za opstanak budućih generacija Bošnjaka. Pri tom granice Republike Srbije ostaju nedodirljive i nepromjenljive. Jedino što se mijenja i to u pozitivnom smislu je status sandžačkih Bošnjaka.

 

U državi u kojoj su ratni zločinci vodeći junaci i patriote dobrog dijela medija, u zemlji u kojoj u republičkoj Skupštini su poslanici osuđeni ratni zločinci, u zemlji koja nema volje i hrabrosti da usvoji Rezuluciju o Srebrenici, u zemlji u kojoj njeni vodeći državnici negiraju genocid nad Bošnjacima, jedini oblik opstanka našeg naroda i zaštite njegovih vitalnih interesa je autonomija.

Mi smo jedini narod-žrtva koji prvi od svojih dželata traži pomirenje. Valjda bi bio normalan redosljed da oni koji su počinili masovna etnička čišćenja, nezapamćene zločine i genocid prvi pruže ruku pomirenja i traže oproštaj.

Poslušnost, snishodljivost, ponižavajuće podaništvo i pokornost nas neće dovesti do izlaza iz mračnog tunela prošlosti i sadašnjosti. Sandžački Bošnjaci preko sto godina ćute i trpe. I kontinuirano im je sve gore i gore. I sve ih je manje i manje.

Mi smo regija bez ikakve ekonomije i privredne infrastrukture. Sandžak je teritorija u kojoj Republika Srbija skoro ništa ne ulaže. Sve strane investicije završavaju u drugim dijelovima Srbije. Mi kao da za beogradski režim uopšte ne postojimo.

Naša djeca masovno odlaze na zapad i često obavljaju najprljavije i najteže fizičke poslove. Donose ih sve češće u mrtvačkim sanducima. Sandžak se pretvara polako, ali sigurno u najveći starački dom u Evropi.

Ono što nije uspjelo fizičkim nasiljem i represalijama završava se vrlo efikasno ekonomskim genocidom.

Ako tačke 23 i 24 prođu uz naše odobravanje i poslušno klimanje glavom mi onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu od one koja nas već prati.

Oni koji su vječiti defetisti i dezerteri među nama, neka konačno odstupe i prepuste mjesto onim hrabrijim i odlučnijim. Krajnje je vrijeme da se probudimo iz stogodišnjeg ružnog sna koji nas vodi u još ružniju i neizvjesniju budućnost. Nemamo pravo da svojim kukavičlukom oduzimamo pravo na ljepše i ružičastije sutra našim potomcima. Šutke i bez glasa smo etnički gubili grad po grad: Pljevlja, Novu Varoš, Priboj, Berane, Bijelo Polje…

Ako bi ijednom narodu trebalo da bude bolje zbog sukcesivne šutnje i klimanja glavom, to bi trebalo upravo nama sandžačkim Bošnjacima. Ali nažalost, sve nam je gore i teže i bezizlaznije.

Ovo je doba sandžačko Termopile. Ako i ovaj put ustuknemo i povučemo se u rovove šutnje i kukavičluka, onda i nemamo pravo na bolju sudbinu.

Uradimo konačno nešto za Sandžak. Ne zbog nas, već zbog naše djece.